Zlo u nama

Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi – slike ovakvih zastrašujućih djela su iz noći u noć sastavni dio informativnih emisija. Pri izloženosti takvim slikama teško je vjerovati u dobro u čovjeku. “Čovjek je čovjeku vuk”, čuvena je latinska izreka. Zvijer, koja – jednom razuzdana – uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji vrše ovakvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao “bolesni”. Govori se da oni nemaju ništa zajedničko sa “normalnim ljudima”. Međutim sigurno je sljedeće: ubistva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu dešavaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima. Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci vrše silovanja u grupama ili ubijaju “one koji drugačije vjeruju” uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o “agresivnom nagonu”

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni “nagon na agresiju”. Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, ljekar i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi “Granice bola” bavio porijeklom svakodnevnog i globalno nasilja: “Pitanje da li emitiranje nasilja spada u pra-prirodu čovjeka je naravno veoma interesantno i za neurobiologe”, kaže Bauer u intervjuu za DW.


I tako su naučnici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati da li sistem sreće reagira u mozgu kada ljudi – bez prethodne provokacije – vrše agresiju. Rezultat: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga emitira agresiju. “Odgovarajući sistemi u mozgu ne reagiraju”, objašnjava Bauer. “Ono što stvara reakciju sistema jest dobijanje pažnje, priznanja i poštovanja.”

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno i čini se ipak naučno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: “Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja učiniti zlo”, kažu naučnici.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim grupama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto – i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira. Riječ je o mehanizmu za kojeg Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: “Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim grupama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost.”

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije spadaju u životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima pojašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori je kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su naučnici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: “Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom bolova, to je tzv. matrix bola”, kaže Bauer. “To znači iz ugla mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i socijalno izopćavanje i poniženje.”

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime zato jer nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se odbranili od opasnosti.

Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava sa bolom je evolucijski sasvim utemeljena: U konačnici još su naši preci živjeli u socijalnim grupama. A izbacivanje iz grupe je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. “S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i grupe stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju”, smatra Bauer.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.