Šta je Povelja Kulina bana bez domovine

Dokument iz 1189. godine predstavlja najdragocjeniji fragment u mozaiku hiljadugodišnje historije Bosne i Hercegovine.

Već stotinama godina nijedan dokument bosanskohercegovačke historije ne pobuđuje veću pažnju u svijetu znanosti, a kod njenog naroda toliko snažna osjećanja i divljenje, kao što to čini Povelja što ju je 29. augusta 1189. godine, dakle prije više od osam stoljeća, vlastoručno potpisao i na ruke Dubrovčana predao ban bosanski, Kulin. Kao prvi, za sada, poznati međunarodni akt što je izišao iz pera pisara sa dvora srednjovjekovne bosanske države, Kulinova povelja predstavlja najdragocjeniji fragment u mozaiku njene hiljadugodišnje historije.

‘Od Kulina bana i sretnijeh dana’

Pod vlašću bana Kulina, koji nije trpio nikakve potčinjenosti i vazalstva, onovremena Bosna, ekonomski, privredno i vojnički jaka, bila je slobodna od svih i suverena na svakom pedlju svoga tla, a narod u njoj, Bošnjani, živio je u vremenu mira i blagostanja. To sretno doba se u narodnom pamćenju očuvalo i stotinama godina kasnije, sve do dana današnjeg, kad i mlado i staro barem jednom za svoga života izgovori drevnu misao svojih predaka: “Od Kulina bana i sretnijeh dana”.

Ta, i takva, samostalna bosanska država je, razumije se, mnogim historičarima koji su svoj radni vijek podredili misiji osporavanja svega bosanskoga, istina s kojom su u višedecenijskoj zavadi. Da je Bosna, zaista, bila posve nezavisna od ikoga, a posebno od njenih susjeda, svjedoči i sadržaj Kulinove povelje, u kojoj trgovcima dubrovačkim, jamačno im iskazujući prijateljstvo, daje prava, slobode kretanja i zaštitu gdje god da se nalaze u njegovoj državi (vladaniju). Njome je, između ostalog, kao izraz dobre volje i pomoći, ban Kulin oslobodio trgovce i njihove robne zalihe plaćanja poreza, carina i drugih dadžbina namijenjenih za punjenje državne blagajne, što je, kao praksa, u evropskom Srednjem vijeku bilo veoma rijetko ili nepamćeno.

Ako je, zapitat ćemo se, kao vrlo pragmatičan i vješt državnik, što je i bio, ban Kulin poveljom Bosnu otvorio za Dubrovčane i njihov kapital, nije li, možda, sa bosanskog dvora u svijet poslana još neka povelja kojom su se u Bosnu pozivali i trgovci drugih evropskih zemalja? Moguće je. Danas o njima ne znamo ništa, a već sutra, ko zna!

Tri verzije Povelje

Autentična listina Povelje pisana je jezikom starobosanskim i pismom bosanskim, bosančicom, a njena druga varijanta jezikom i pismom latinskim. Ona prva, izvorna, kojoj se izgubio svaki trag, bila je pohranjena u arhivu bosanskog dvora, a druga otpremljena u Dubrovnik, gdje je, za tamošnje potrebe, od nje načinjeno još nekoliko vjerodostojnih prijepisa. Danas znamo za tri verzije ovog dokumenta i svaki je zagonetan sam po sebi.

Original latiničnog primjerka, smatraju naučnici, nalazi se u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu, dok se druga dva, koji su, zapravo, njegovi prijepisi, čuvaju u Dubrovniku. Kako, kad i pod kojim okolnostima je iz Bosne ukraden i odnesen u Rusiju prvi nas je u pismenoj formi obavijestio Jeremija Gagić, koji se, kao ruski konzul, u Dubrovniku zatekao 1817. godine. Bilježio je tad, između ostalog, kako je te iste godine, prolazeći jednom dubrovačkom ulicom, zastao na pijaci i, golemog li čuda, na hrpi bezvrijednog papira okom zapazio neki vrlo neobičan i jako star dokument, za koji je, navodno, kasnije saznao da je riječ o Povelji Kulina bana.

Međutim, njegove lažne tvrdnje razotkrio je u svom istraživanju historičar Ljuba Stojanović, dokazavši da se Povelja, kao i njena dva prijepisa, 1832. godine još uvijek nalazila u Dubrovniku. Baš te godine, prema pristiglom naređenju vlade iz Beča, njen službenik, inače svećenik, imenom Đorđe Nikolajević, u obavezu je dobio zadatak popisa starih dokumenata u dubrovačkom arhivu i pripremanje uslova za njihovo prenošenje u Beč. Daljim sumnjivim radnjama, koje su obavijene velom tajne, Povelja je, posredstvom ruskog konzula, predata na ruke ruskom caru i odnesena u Sankt Peterburg, gdje se i danas nalazi.

Vrijeme je za povratak u domovinu

Kad je riječ o sudbini Povelje Kulina bana i njenom mogućem povratku u Bosnu, otvara se čitav niz pitanja pravne prirode. Ako se i izuzme iz ruskog posjeda, što bi trebalo biti izvjesno, s obzirom da je posve jasno i dokazivo kojim i kakvim putem je stigla u Sankt Peterburg, preostaje i jedno, možda i najvažnije pitanje od svih: ko i zašto na nju polaže pravo?

Bosna i Hercegovina je, naime, u državno-pravnom smislu, nasljednik srednjovjekovne bosanske države, dok je, s druge strane, legitimni nasljednik Dubrovačke Republike, kojoj je ban Kulin izdao Povelju, Republika Hrvatska. Mogući spor dvaju država u ovom pitanju, ako do njega dođe, mogao bi biti riješen i lakše nego se to čini. S obzirom da se još od 1832. godine Povelja ne nalazi u Dubrovniku i da, prema tome, ona za hrvatsku stranu više ne može biti pravno relevantna, dokument se u ovakvimm slučajevima, a prema odredbama međunarodnih konvencija, treba tretirati kao kulturno-historijski spomenik i vlasništvo one zemlje u kojoj je prvobitno nastao, dakle Bosne i Hercegovine. Jedan primjerak prijepisa, od njih dva, koliko ih se nalazi u Dubrovniku, mogao bi u Bosnu biti vraćen kroz neki oblik međudržavne razmjene kulturno-historijskih dobara, što se jednako može odnositi na rusku stranu, čiji se vrlo vrijedni rukopisi i umjetnine nastale u Rusiji nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana