Ana Bakran iz Zagreba je stopirajući obišla 25 zemalja za tri godine

Tridesetčetverogodišnja Zagrepčanka Ana Bakran krenula je na svoje epsko putovanje iz rodnog grada Zagreba te je stopirajući prešla 44.000 kilometara i za tri godine i osam mjeseci bila u više od 25 zemalja svijeta.

Ana je putovala automobilima, ribarskim brodovima, helikopterom, kamionima, motociklima, trajektima, jedrilicama pa čak i konjima. Kazala je kako joj je putovanje bilo puno opasnosti, a putujući svijetom oslanjaja se isključivo na ljubaznost stranaca.

Napustila je svoj posao digitalnog marketing stručnjaka i 2013. godine je odustala od tog izazova.

“Navikla sam spavati u pokretu. Spavala sam u parkovima, plažama, benzinskim pumpama, džamijama i hramovima, jeftinim motelima i u brojnim kućama od mještana koji su me pozvali. Nisam izbirljiva kada sam umorna i dokle god se osjećam sigurno”, kazala je Ana.

Tokom putovanja, upoznala je 63 siročadi na Tajlandu i boravila na jahti milionera u Porto Montenegru. U skoro svakom slučaju, Anin autostop značio je slobodno putovanje od zemlje do zemlje.

“Imala sam samo nekoliko slučajeva u kojima sam trebala platiti za vožnju. Granična policija u Turkmenistanu i Kini, naprimjer, nije me pustila da hodam između dva kontrolna punkta kako bih ušla u zemlju i morala sam platiti za prelazak preko granice”, objasnila je.

Navela je da je bilo trenutaka kada je ostala na cesti zaglavljena usred ničega ili se našla u sumnjivoj vožnji s muškarcima.

“Neki su mi pokazali svoje penise iz vedra neba, dodirivali mi koljena ili su odbijali pustiti me iz svojih automobila. Ponekad sam im i prijetila da ću iskoristiti suzavac, ali sam većinom s vozačima vodila ugodne razgovore”, kazala je Ana i dodala kako ne misli da su ti ljudi bili loši, ali da su donijeli pogrešan zaključak o ženi stoperki.

Ispričala je kako je nijedan od tih incidenata nije obeshrabrio da nastavi stopirati i da je 99 posto vožnji bilo sjajno.

“Nikada neću zaboraviti kada sam stopirala s momkom koji je bio britansko-pakistanskog porijekla. Svaki put kada bismo ostali zaglavljeni na putu u toku noći, pronašli bismo najbližu džamiju za sklonište. Bili smo kulturni i samo smo koristili tepih koji su mještani koristili za cipele. S druge strane, kada bi oni stigli prije izlaska sunca na molitvu, bili su dovoljno ljubazni da nas nikada nisu probudili”, dodala je Ana.

Ana planira napisati memoare o svom epskom putovanju. Dovoljno je reći da ima više nego dovoljno materijala.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.