U djeliću sekunde donijela sam odluku da skoknem do prodavnice. Nisam ni sanjala da će me ta odluka proganjati godinama.
Dan kada se to desilo ne razlikuje se mnogo od mojih dotadašnjih roditeljskih dana. Bila sam kao i uvijek zabrinuta i veoma umorna. Dan mi je kao i većini roditelja bio prekratak, pa sam nedostatak vremena nadoknađivala na uštrb svog nespavanja. Bili smo u posjeti mojoj porodici dovoljno dugo, da sam jedva čekala da se vratim svojoj kući, i svom mužu.
Predamnom je bio let avionom od dva i po sata, sa djecom od 1 i 4 godine. Mlađa kćerka je upravo bila zaspala, kada sam pakujući nas, shvatila da su slušalice mog sina, one koje koristi za gledanje filma u avionu, slomljene. Riješila sam da brzo odem do prodavnice i da ih zamijenim.
“Sledećih nekoliko sekundi odluke pamtiću čitav svoj život. Izgledalo je tako jednostavno. Ono što radim svaki dan, svake sekunde, uradila sam i tada – roditeljsku analizu dobiti i rizika.“
“Idem i ja sa tobom”, oglasio se moj sin.
Bila sam iznenađena tom odlukom, jer nije volio odlazak u prodavnicu. Upitala sam ga da li je siguran da ne želi da ostane kod kuće sa bakom. Ne, ne želim, odgovorio mi je. Trebalo je da shvatim da mu je jedino zanimljivo u ovom putu do prodavnice, bila nova igrica u kolima mojih roditelja na koju su ga oni navadili.
Bila sam baš u žurbi, imala sam dva sata da zamijenim slušalice, stignem kući, razbudim kćerku koja trenutno spava, nahranim je, presvučem i stignem na aerodroma, pa nisam na vrijeme shvatila njegov predumišljaj.
Čim sam stala i otvorila vrata auta, moj sin je rekao: “Ja ne želim da idem”.
“Kako to misliš da ne želiš? Tražio si da pođeš”, odgovorila sam.
Pogled nije skidao sa ekrana i sa igrice koju je igrao.
“Sada ne želim. Predomislio sam se”, bio je njegov odgovor.
“Sajmone”, pokušavala sam da moj glas bude smiren i odlučan, “ako ne dobijemo slušalice, nećeš moći da gledaš film u avionu. A to je veoma dug i naporan let. A kad ne gledaš film u avionu, ti si obično vrlo nervozan i nemiran dječak. Treba nam samo koji minut da ovo završimo. A sad polazi”.
To je bio trenutak kada sam odlučila da uradim nešto što do tada nikada ne bih. Ostavljam svoje dijete u kolima. Zaključavam ga, uključujem alarm i govorim mu da se odmah vraćam.
Konačno me je pogledao, pogledom koji je obećavao izliv bijesa i histeriju. “Ne, ne ,ne! Ja ne želim da idem.”
Duboko sam uzdahnula i pogledala na sat. Sljedećih nekoliko sekundi odluke pamtiću čitav svoj život. Izgledalo je tako jednostavno. Ono što radim svaki dan, svake sekunde, uradila sam i tada – roditeljsku analizu dobiti i rizika.
Vrijeme je bilo prijatno, jedva nekih, možda 22 stepena. Nije bilo gužve na parkingu, tek nekoliko automobila parkirano naokolo.
Zamišljam sebe kako utrčavam u radnju i za nekoliko trenutaka istrčavam obavljenog posla.
To je bio trenutak kada sam odlučila da uradim nešto što do tada nikada ne bih. Ostavljam svoje dijete u kolima. Zaključavam ga, uključujem alarm i govorim mu da se odmah vraćam.
I zaista se veoma brzo vraćam. Zatičem ga u kolima, kako sam ga i ostavila. Nije umro, niko ga nije kidnapovao, nijedan auto nije udario u moj. Sve je u redu.
Tokom sljedeće dvije godine, vrlo često sam u sjećanju premotavala u glavi taj dan, iznova i iznova. Pokušavala sam da se sjetim bilo čega sumnjivog, bilo čega što bi ukazivalo na agoniju koja će ugalopirati u moj život i obilježiti ga…
Kada smo stigli u naš grad, pored prtljaga je stajao moj muž sa jednim od svojih karakterističnih izraza lica koji znače da sam napravila katastrofu: “Zovi odmah mamu”, samo je rekao.
Odmah sam je okrenula. Kada se vratila kući sa aerodroma gdje nas je odvezla, ispred kuće je dočekao policijski auto.
Statistiku i crnu hroniku znam. Svake godine, 30 do 40 djece, obično mlađe od 6 godina, umre nakon što ih roditelji ostave same u kolima. Njihove smrti, obično gušenja ili toplotni udar, zaista su mučne i tragične. Uglavnom je u pitanju nemar, ali vrlo često uzrok je nesretna okolnost ili promjena rutine roditelja. Recimo, uvijek majka uzima dijete iz vrtića, ali se dogodi da to treba da uradi otac, koji ubrzo zaboravi da mu je dijete u kolima Ili suviše umoran i nečim drugim iznerviran roditelj u žurbi zaboravi na dijete. Bila sam svjesna razmjera takvih tragedija i kao i većina brižnih, anksioznih i previše zaštitnički nastrojenih roditelja, bila sam pažljiv roditelj koji vodi računa o svojoj djeci. Djeci koja su mu najveće blago i radost.
Isto tako znam, da auto već na 30 stepeni postaje užarena peć. Znam da je kuća sa punim bazenom vode podjednako opasna kao kuća sa napunjenim pištoljem. Isto tako svjesna sam koliko je bitno da pravilno instalirate auto sjedište.
Znam koliko je lako da se beba uguši u sopstvenom sadržaju bljucke, ili sa navučenim prekrivačem preko glave. Vakcinisala sam ih svim dostupnim vakcinama. Uvijek pregledam sadržaj njihovih sendviča kupljenih van kuće. Njihovi tanjiri i čaše ne sadrže u sebi toksične materije, ne puštam ih da previše vremena provode pored ekrana.
Mažem ih zaštitnim faktorima čim prvo sunce grane. Sve što inače većina normalnih i odgovornih roditelja radi, radila sam i ja. Možda čak i više. Baš iz tog razloga je moj šok bio veći, kada sam na putu od aerodroma do kuće preslušala govornu poštu i čula kako mi policajac govori kako je “posmatač” primijetio “incident” kada sam u gradu svojih roditelja ostavila sina samog u zaključanim kolima, i taj “incident” snimio kamerom telefona!
U vrijeme kad su oni stigli pred kuću moje majke, čiji sam auto vozila ja za vrijeme incidenta¸ mi smo već bili u avionu.
“Baš iz tog razloga je moj šok bio veći, kada sam na putu od aerodroma do kuće preslušala govornu poštu i čula kako mi policajac govori kako je “posmatač” primijetio “incident” kada sam u gradu svojih roditelja ostavila sina samog u zaključanim kolima, i taj “incident” snimio kamerom telefona!“
Unajmila sam advokata da razgovara u moje ime sa policijom. I on je bio zadovoljan ishodom tog razgovora. Rečeno mu je da nema tu nekog težeg prestupa, da su saznali da sam odgovorna majka koja voli svoju djecu i brine o njima. Najvjerovatnije nikakve optužnice neće ni biti.
Ali …devet mjeseci kasnije, tek što sam djecu ostavila u školi zazvonio mi je telefon. Glas sa druge strane žice je pitao da li sam ja Kim Bruks i obavijestio me da ima nalog za moje hapšenje.
U danima agonije i stida koji su uslijedili, pitala sam se po ko zna koji put šta se desilo sa svijetom, koji je ne tako davno, prije nekih 25 godina, puštao roditelje da odgajaju djecu onako kako žele. Da ih ostavljaju same kod kuće, da podgrijavaju ručak, obavljaju i kućne poslove, budu do mraka napolju sa još druge djece, pale vatre, igraju se po šumi, trče preko ulice. Za sve one stvari koje smo radili kao da su najnormalnije, danas za to prete socijalnim radnicima i oduzimanjem djece.
Maloljetnički sud u kome sam čekala suđenje pamtiću za cijeli život. Jedva sam suzdržala ruke i noge da se ne tresu.
