Nisam otišla ravno u ured doma.
Prvo sam otvorila svoj studentski račun na mobitelu.
Poruka je stvarno postojala.
Poslana Klari.
Vrijeme slanja: nešto nakon što sam tog popodneva izašla po paket.
Tekst:
„Uzmi one tablete o kojima smo pričale. Popij to i problem će nestati.“
Nisam je napisala.
Ali bila je poslana s mog računa.
Pogledala sam prijavljene uređaje.
Pojavila se sesija s računala.
Mog laptopa.
Netko ga je koristio dok mene nije bilo.
Odmah sam napravila snimke zaslona i odjavila sve aktivne sesije.
U uredu doma čekale su voditeljica, predstavnica fakulteta i zaštitar.
— Želim odmah reći jedno — rekla sam čim sam sjela. — U našoj sobi danas je pronađena skrivena kamera usmjerena prema mom laptopu. Vi već imate zapisnik o tome.
Voditeljica je kimnula.
— Imamo.
— Netko je danas pristupio mom studentskom računu s tog laptopa dok nisam bila u sobi.
Pokazala sam ekran.
Atmosfera se promijenila.
Više nije izgledalo kao obična svađa četiriju studentica.
— Jeste li davali lozinku cimericama?
— Ne.
— Je li laptop zaključan?
— Da.
— Moguće je da je netko vidio kako ga otključavate?
Pogledala sam prema kopiji zapisnika o pronađenoj kameri.
— Upravo zato pretpostavljam da je kamera bila tamo.
Policija je uključena čim je postalo jasno da se ne radi samo o zdravstvenom incidentu nego i o neovlaštenom snimanju i mogućem pristupu tuđem računu.
Nisam glumila istražitelja.
Predala sam uređaje i sačuvala ono što sam već dokumentirala.
Najvažniji trag došao je iz hodnika.
Kamera doma snimila je mene kako izlazim.
Nekoliko minuta poslije Ema i Tea izašle su iz sobe.
Klara je ostala unutra.
Zatim se Tea vratila.
Ušla je.
Izašla nakon četiri minute.
To je bilo upravo vrijeme kad je s mog računa poslana poruka.
Kad su je pitali zašto se vratila, prvo je rekla:
— Zaboravila sam punjač.
Policija je pregledala snimku.
Na izlasku nije držala punjač.
Promijenila je priču.
— Možda sam išla po nešto drugo.
— Što?
Nije se mogla sjetiti.
A onda su pregledani podaci skrivene kamere.
Uređaj nije neprekidno spremao sve lokalno, ali imao je memoriju i zapise povezivanja.
Serijski broj doveo je do kupnje.
Nije ga kupila Klara.
Kupio ga je Dino.
Kad su me to pitali, trebalo mi je nekoliko sekundi da odgovorim.
— Dino?
— Poznajete ga?
— Od djetinjstva.
Tada sam se sjetila njegovih riječi pred domom.
„Ako cimerice nešto trebaju, pomozi.“
Nije slučajno došao.
Znao je.
Sljedećeg dana doznala sam više.
Klara je bila trudna nekoliko tjedana.
Nije bila riječ o menstruaciji.
Niti je taj dan prvi put saznala.
Trudnoću je već potvrdila.
A otac je bio Dino.
Kad sam to čula, dugo nisam ništa rekla.
Dino i ja odrasli smo vrata do vrata.
Njegova majka i moja poznavale su se.
Na fakultet smo otišli u isti grad.
Ljudi su često pretpostavljali da ćemo jednog dana završiti zajedno.
Nikad nismo.
Meni je bio gotovo kao brat.
Njemu očito nisam bila ni približno toliko važna koliko sam mislila.
Klara i Dino vezu su skrivali.
Zašto?
Dijelom zato što je Dino već imao djevojku u drugom gradu.
Dijelom zato što je Klarina obitelj bila izrazito stroga.
A dijelom zato što su se oboje uspaničili kad je saznala za trudnoću.
Tu priča postaje mnogo ružnija.
Klara je željela trudnoću riješiti bez da roditelji saznaju.
Dino se bojao da će se sve povezati s njim.
Nisu smislili normalan plan.
Smislili su mene.
Trebao im je netko tko će izgledati kao osoba koja je nabavila „lijek“.
Zato su htjeli da baš ja odem u onu ljekarnu.
Ne Ema.
Ne Tea.
Ja.
Kamera ljekarne pokazala bi da sam bila ondje.
Ako bi poslije nastala komplikacija, mogli bi reći:
„Nika joj je donijela tablete.“
Nisam trebala znati cijelu pozadinu.
Trebala sam biti samo zgodan trag.
A kad sam odbila otići, plan se počeo raspadati.
Klara je ipak uzela ono što je već ranije nabavila iz drugog izvora.
Neću ni danas nagađati što je točno uzela niti u kojoj dozi.
To su utvrdili liječnici i policija.
Važno je bilo samo da ono nije došlo od mene niti iz ljekarne u koju su me pokušavali poslati.
Došlo je do ozbiljnog krvarenja.
Zato je završila na podu menze.
Hospitalizirana je.
Trudnoću nije uspjela zadržati.
Kad sam to čula, nisam osjetila zadovoljstvo.
Bez obzira na sve što mi je pokušala napraviti, to je bila ozbiljna zdravstvena i emocionalna posljedica.
Ali suosjećanje nije značilo da ću dopustiti da me proglase odgovornom.
— Zašto si poslala poruku s mog računa? — pitala sam Teu kasnije, u službenom razgovoru uz prisutnost odgovorne osobe.
Plakala je.
— Dino je rekao da samo treba izgledati kao da si znala.
— Zašto si ga slušala?
— Klara mi je prijateljica.
— Pa si zbog prijateljice odlučila namjestiti drugoj osobi?
Spustila je glavu.
Ema je priznala da je znala da je Klara trudna.
Tvrdila je da nije znala sve detalje.
— Zašto si onda lagala da si izvrnula gležanj?
Nije odgovorila.
— Zašto nisi sama otišla po tablete?
— Rekli su da moraš ti.
— Tko?
Pogledala je prema vratima.
— Dino.
Tako se cijela priča vratila njemu.
Kad su ga prvi put ispitali, rekao je da nije znao da je Klara trudna.
Nakon što su mu pokazali poruke, rekao je da je znao, ali da nije otac.
Kad su pronađene njihove privatne poruke i Klarina izjava, priča se ponovno promijenila.
— Bio sam u panici.
To je bila rečenica koju sam tih dana čula previše puta.
Klara je bila u panici.
Dino je bio u panici.
Tea je pomagala jer je bila u panici.
Ema je šutjela jer se bojala.
Samo sam ja, izgleda, trebala mirno prihvatiti da mi zbog njihove panike netko pokuša pripisati tuđu medicinsku odluku i mogući kazneni problem.
— Zašto ja? — pitala sam Dinu kad smo se posljednji put sreli uz prisutnost drugih.
Nije me gledao.
— Nika…
— Zašto baš ja?
— Znali smo da ideš po paket.
— To nije odgovor.
Šutio je.
Onda je rekao:
— Ti uvijek imaš sve sređeno.
Gotovo sam se nasmijala.
— Kakve to veze ima?
— Dobre ocjene. Stipendija. Profesori te vole. Nikad nemaš problema.
Tada sam razumjela.
Nije me izabrao unatoč tome što smo odrasli zajedno.
Možda me upravo zato izabrao.
Bio je uvjeren da će jedna mrlja meni manje uništiti život nego njemu.
Da ću ja nekako „izdržati“.
— Znači odlučio si da sam dovoljno stabilna da preuzmem tvoju katastrofu?
— Nisam mislio da će otići tako daleko.
— Kupio si kameru.
Zašutio je.
— Netko ju je postavio iza mene. Pratili ste kada koristim računalo. Nagovarali ste me da odem u određenu ljekarnu. Tea je pristupila mom računu.
Pogledala sam ga.
— Koji dio nije bio namjeran?
Nije odgovorio.
Fakultet je pokrenuo svoje postupke zbog povreda pravila studentskog doma i neovlaštenog snimanja.
Policija je zasebno obrađivala ono što je spadalo u njihovu nadležnost.
Nisam zahtijevala da nekoga „unište“.
Tražila sam samo da službeno ostane zapisano što se dogodilo.
Jer da nije bilo jednog detalja, sve je moglo izgledati drukčije.
Da sam otišla u ljekarnu.
Da sam iz dobre volje donijela paket.
Da nisam pronašla kameru.
Da nije postojao zapis ulaska Tee u sobu.
Da nisam promijenila lozinke.
Tada bi postojala Klara u bolnici.
Dvije cimerice koje govore da me molila za lijek.
Dino koji potvrđuje da sam znala za njezine probleme.
Snimka mene kako ulazim u ljekarnu.
I poruka poslana s mog računa.
Ponekad čovjeku ne uništi život jedna velika laž.
Uništi ga deset malih dokaza složenih tako da izgledaju kao istina.
Klara se nakon izlaska iz bolnice vratila samo po stvari.
Nismo ostale same.
Došla je s majkom i djelatnicom doma.
Dok je pakirala, nekoliko puta me pogledala.
Na kraju je rekla:
— Nika.
— Da?
— Žao mi je.
Čekala sam.
— Nisam mislila da će doći do bolnice.
— A da nije?
Zastala je.
— Što?
— Da nisi prokrvarila. Da si samo uzela to što si uzela i poslije rekla da sam ti ja donijela lijek. Bi li ti tada bilo žao?
Nije odgovorila.
To mi je bilo dovoljno.
Spakirala je posljednju torbu.
Prije izlaska rekla je:
— Bila sam prestravljena.
— Vjerujem.
— Ne razumiješ kakvi su moji roditelji.
— Možda ne.
Pogledala sam je.
— Ali ja nisam bila dužna postati žrtva zato što se ti bojiš svojih roditelja.
Spustila je pogled.
Otišla je.
Tea je kasnije izgubila mjesto u domu nakon disciplinskog postupka.
Ema se sama preselila.
Ja sam zatražila drugu sobu.
Prve noći u novoj sobi nisam mogla zaspati.
Tri puta sam ustala provjeriti utičnicu.
Lampu.
Ormar.
Detektorom sam prošla cijeli prostor.
Nova cimerica me gledala zbunjeno.
— Imala si loše iskustvo?
— Da.
Nije pitala više.
Samo je rekla:
— Ako želiš, možemo zajedno pregledati sve.
Ta jednostavna rečenica gotovo me rasplakala.
Mjesecima sam prije toga živjela s ljudima koji su riječ „cimerica“ koristili kao argument da im nešto dugujem.
„Cimerice se moraju pomagati.“
„Ne budi sebična.“
„Samo je mala usluga.“
Sada sam znala da prava pomoć ima jednu osnovnu razliku.
Možeš je odbiti.
Ako osoba ne prihvaća tvoje „ne“, više te ne moli za uslugu.
Pokušava upravljati tobom.
Dinu sam blokirala.
Njegova majka nazvala je moju.
Pokušali su govoriti o tome kako smo „odrasli zajedno“ i kako mu jedna greška ne bi trebala uništiti budućnost.
Moja majka me pitala:
— Što želiš da napravim?
Odgovorila sam:
— Ništa.
— Da razgovaram s njima?
— Ne.
— Sigurna si?
— Jesam.
Nisam htjela obiteljsku nagodbu.
Nisam htjela osvetu.
Htio sam da institucije naprave svoj posao, a ja svoj život nastavim bez njega.
Na kraju semestra ponovno sam išla prema parcelomatu.
Ista cesta.
Ista ljekarna.
Zastala sam pred izlogom.
Sjetila sam se koliko je malo nedostajalo da toga dana kažem:
— U redu, kupit ću ti.
Jedna obična rečenica.
Jedna usluga koju bi većina ljudi učinila bez razmišljanja.
Okrenula sam se i nastavila hodati.
Nisam postala osoba koja više nikome ne pomaže.
Samo sam prestala vjerovati da je odbijanje usluge dokaz lošeg karaktera.
Ponekad je neugodan osjećaj koji ti govori da nešto nije u redu jedina stvar koja stoji između tebe i tuđe pažljivo pripremljene zamke.
A toga dana mene nije spasila hladnoća.
Spasila me jedna riječ koju su svi oko mene očajnički pokušavali natjerati da povučem.
Ne.
