Majka Hatidža Mehmedović: Do zadnjeg daha se borila za istinu o Srebrenici

Majke Srebrenice žive od sjećanja na svoju djecu, govorila je Hatidža Mehmedović američkom antropologu i njegovom timu.

“Mislili smo da imamo prijatelje, mi smo civiliziran narod. Mislili smo da nećemo imati nikakvih problema sa našim komšijama . . . Ali, smo se prevarili. Mnogo smo se prevarili, jer su naše komšije iz Srbije došli da odvedu naše voljene i ubiju ih . . . U to vrijeme bili smo potpuno nenaoružani i nismo mogli pobjeći odavde,” kazala je 2014. Majka Srebrenice Hatidža Mehmedović.

Prije tačno godinu dana napustila nas je Hatidža Mehmedović, hrabra Majka Srebrenice koja se do zadnjeg svog životnog daha borila za istinu o genocidu koji se 1995. godine desio u Srebrenici.

Cijeli svoj život nakon Srebrenice Hatidža je svjedočila o zlu koje se desilo u Bosni i o njegovim posljedicama koje će nas, izgleda, još dugo vremena proganjati. Zato je vrijedno da se sjetimo ove bosanske heroine, a ovdje donosimo njen razgovor sa čuvenim američkim antropologom Akbarom Ahmedom i njegovim timom 2014. godine, koje je objavljeno u njegovoj najnovijoj knjizi “Putovanje u Europu”, a koja će se uskoro pojaviti i na bosanskom jeziku.

Profesor Ahmed piše kako su tokom posjete Potočarima na groblju sreli Hatidžu Mehmedović, predsjednicu udruženja “Majke Srebrenice” i Hasana Hasanovića, koji radi u Memorijalnom centru genocida u Srebrenici i služi kao prevodilac. 

Članovi porodice Mehmedović, uključujući njena dva sina i supruga, ubijeni su u genocidu.

“1995. godine svi oni su ubijeni”, kazala je. “Cijela moja porodica – moj muž, moj stariji sin Azmir, moj mlađi sin Almir. Moja braća su također ubijena, dva sina mog brata, i preko pedeset mojih rođaka. Svi oni su ubijeni u Srebreničkom genocidu.” 

Hatidža Mehmedović se nikada nije oporavila.

“Ovo što ja živim nije život”, rekla je. “Ovo je samo kazna da živite bez cijele porodice. Bez čitave porodice, bez ikoga. Da sebi postavljate pitanja, svaku noć, hiljadu pitanja, a da nemate nikakvih odgovora. Prošlo je dvadeset godina od kada se desio Srebrenički genocid. Za mene, to je kao dvadeset minuta. Cijelo vrijeme patim za mojom djecom. Nikad ne bih poželjela ovakav život čak ni tim počiniocima.”

Mnoge majke sada žive same

“Nastavili su ubijati svakog kome nisu mogli vjerovati”, prisjetila se Mehmedović, “bez obzira na starosnu dob. Imamo dječaka koji su bili stari tek osam godina, koji su imali trinaest ili četrnaest godina, više od hiljadu njih su bili maloljetni… Ta djeca nisu ni vidjela šta je život. Nisu bila kriva ni za što. Da sam znala da će se ovo desiti, vjerovatno nikad ne bih odlučila da imam djecu. Imali smo zdravu, pametnu djecu. Nismo ih učili da mrze. Nismo ih učili da prave razliku među ljudima. Nismo ih učili da ubijaju. I vjerovatno zbog tih stvari postali smo žrtve. A mnoge majke sada žive same. Mnoge su se došle ovdje da žive od sjećanja na svoju djecu”, ispričala je Hatidža američkom profesoru.

Profesor Ahmed u svojoj knjizi dalje konstatira da srebreničke žrtve genocida, uz svu patnju koju su iskusile zbog ubistva tolikog broja članova porodice, nose psihološke ožiljke jer su silovane od strane Srba. Kao potvrdu svojih stavova navodi upravo riječi Majke Hatidže Mehmedović:

“Te žene koje su silovane, one nikad ne govore. One su moje sestre, moje rodice, ali nikad ne govore o svojoj ličnoj tragediji, jer se osjećaju posramljeno. Ima žena koje su mentalno bolesne zbog tog iskustva i neko mora biti s njima da o njima brine. Žene koje su silovane ne žele se nikada vratiti u Srebrenicu, zato što se osjećaju tako nesigurno, znajući da su ti počinioci još uvijek na slobodi –oni su još uvijek tu, šetaju ulicama slobodno”, kazala mu je Hatidža dodavši da su zvjerstva počinjena u Srebrenici “sramota cijeloga svijeta”. 

Kao što je to činila svo vrijeme nakon genocida i ovom timu američkih antropologa Hatidža je posvjedočila:

“Oni koji su mogli spriječiti agresiju na Bosnu, jednostavno nisu učinili ništa. Ovaj genocid se desio nakon što je Srebrenica proglašena sigurnim mjestom… Ujedinjene nacije su se suosjećale sa Srbima. Dali su im uniforme i neko oružje i vojnu opremu,” objasnila je Mehmedović, napomenuvši da je genocid organiziran i izvršen od strane ljudi za koje su Bosanci mislili da su njihovi susjedi i prijatelji. 

„Neka Bog presudi odgovornim“

“Našim najmilijim je oduzeto nihovo pravo da žive. Sve je bilo kako je Srbija isplanirala – da se riješe jednog naroda, da se riješe jednog geografskog područja. To nisu učinili jedan ili dva čovjeka, niti u jednom ili dva dana. Imali su strategiju, imali su plan. I nastavili su raditi da etnički očiste jedan narod. Oni koji su oslobođeni za te zločine su učitelji mladima. Oni su otrov za mlade. Govore djeci da su oni heroji, da su pobijedili u bici, da su se osvetili nad Turcima . . . Ne govore djeci da su to bili nenaoružani civili”,  kazala je Mehmedović uznemirena lekcijama kojima se danas podučavaju srpska djeca.

Bol Mehmedovićeve se, piše profesor Ahmed u svojoj knjizi, pogoršala zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta od strane srpskih nacionalista obučenih u crne uniforme koji su se “postrojili” u Srebrenici.

“Sramota me je i ponoviti vam te riječi,” kazala je Hatidža američkom profesoru. “To su bila uglavnom djeca, mislim tinejdžeri, u tim crnim uniformama. Neki čak nisu bili ni rođeni kada se genocid desio. Zbog toga vam ja govorim da djeca trebaju znati istinu.” 

Unatoč tome što je pretrpjela gubitak nabližih članova svoje porodice, zaključuje profesor Ahmed, Mehmedović nije željela osvetu već pravdu.

“Neka Bog presudi onima odgovornim. Mi se samo na Boga oslanjamo. Mi povratnici ovdje, nikada se nismo svetili. Nikada se nismo osvetili. Allah me je ostavio da živim, ne samo zato što trebam živjeti, već zato što On hoće da ispričam priču ljudima koji ne znaju. . . Kada bi mi neko dao čitavo srpsko stanovništvo da se osvetim, nikada se ne bih mogla svetiti ni nad kome. Kao muslimani, ne trebamo se svetiti. Nikada nisam pomislila da mrzim bilo koga. Volim svu djecu. Moja me vjera drži. Muslimanka sam od rođenja”, priznala je Hatidža Mehmedović.

Na kraju susreta Hatidža Mehmedović je opisala Memorijalni centar u Srebrenici kao “našu drugu Mekku.”

“Samo jedna noć u Srebrenici je svojevrsni hadž”, citira Hatidžine riječi profesor Akbar Ahmed koje je kazala jednom reisu-l-ulemi kada ju je pitao da ide na hadž, ali ona mu odgovorila:

“Ne, ja sam svoj hadž obavila davno. A 2000. godine sam učinila svoju hidžru vrativši se u Srebrenicu!”

Neka je vječni rahmet Majki Srebrenice Hatidži Mehmedović. Nama živima je obaveza da čuvamo sjećanje na ovu hrabru ženu!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana