Stara izreka veli: ”Vođstvo je umjetnost (umijeće)”. Da, istina je! To je umjetnost, ili umijeće, ali postoji svrhovita i rušilačka umjetnost i umijeće. Svrhovito (svrsishodno) vođstvo, smisleno vođstvo je vođstvo utemeljeno na mudrosti i pravednosti, koje interes države i građana smatra najvećim interesom i stavlja ga ispred svog ličnog interesa, bez strančarenja i isključivosti.
Rušilačko vođstvo je dijametralno suprotno tome. Ono koristi sva raspoloživa sredstva, metode, oruđa i oružja (legalna i ilegalna), kako bi ostvarilo svoje lične interese i nezajažljive ambicije, ne uzimajući u obzir interese države i građana.
Budući da je naš fokus na drugom tipu vođstva, koje odlikuje površnost, uskogrudnost i skučenost pogleda, pokušat ćemo predstaviti i sublimirati taj tip vođstva kroz nekoliko tačaka sa ciljem da širim masama olakšamo razumijevanje takvog vođstva, kako se ne bi uhvatili u njegovu stupicu.
Za vladanje, upravljanje ljudima i kontrolu nad narodnim masama postoji nekoliko načina koje, uglavnom, koriste vlastodršci i vlastoljupci, a to su:
Zaokupljanje pažnje nebitnim stvarima i događajima, kako bi se skrenula pažnja sa životnih problema i pitanja koja bi izazvala srdžbu i bunt naroda.
Proizvodnja krize, a zatim intervenisanje kako bi se ona riješila na zahtjev i molbu širokih masa.
Postupno vršenje pritiska, stješnjavanja i ograničavanja masa dok se ne priviknu na takav način života tako da im postane normalan. (Politika spore smrti.)
Najavljivanje i pripremanje kriza, te psihološko pripremanje ljudi za dugotrajne krize.
Potcjenjivanje naroda (građana) i njihovih osjećanja, okrivljujući ih da nisu sposobni i zreli da pobjegnu od problema. (Tj. ubjeđivanje ljudi da riba smrdi od repa a ne od glave).
Zaglupljivanje masa i neobavještavanje o realnom stanju stvari, ili o pozitivnostima drugih naroda. (Medijsko zabluđivanje i dezinformisanje).
Nametanje politike svršenog čina i upozoravanje na krize drugih naroda, te zastrašivanje narodnih masa da bi mogli doživjeti istu sudbinu. (Zahvalite Bogu što kod nas nije stanje kao u Siriji i Iraku).
Pretvaranje pobune u subjektivni osjećaj krivnje, širenjem propagande da su zapravo građani krivi za krize i da je problem u narodu, a ne u vođi. (Vi ste krivi a ne ja. Ja jedini radim i borim se sa ”zvjerima” oko sebe.)
Oslobađanje od protivnika politike suzbijanja korupcije, a istovremeno i približavanje korumpiranih ljudi koji su zarobljeni u istoj mreži korupcije kao i vladar. (Politika mrkve i batine – Udri svezanog, bojat će se i slobodan.)
Pravdanje unutrašnjim i vanjskim zavjerama kao glavnim uzrokom nestabilnosti u zemlji.
To je tih deset metoda pomoću kojih se pridobijaju i pripitomljavaju narodne mase, i pomoću kojih razni bjelosvjetski diktatori upravljaju narodima.
