PRIČA O PJESMI: Molitva

U duhu naroda našeg podneblja je ljubav prema takmičenju. Uvijek se nešto mjeri, odlučuje, nerijetko prepire, ko je u čemu od koga bolji i uspješniji. Zbog toga je svaka pobjeda kod nas istorijska, a svaki poraz obavezno nezaslužen i uslovljen tuđom krivicom – sudbinski.

Kada se to saznanje o takmičenju stavi u kontekst priče o pjesmi, uvijek se dođe do teme festivala. Festivalska muzička takmičenja kod nas su uvijek imala posebnu draž i težinu. Možeš imati zavidno uspješnu karijeru, brojne hitove, rasprodate turneje, ali ako nemaš bar jednu pobjedu na festivalima, kao da nemaš čime da se pohvališ. Kada se govori o festivalima obavezno se kao glavna tema nameće kraljica svih festivala – Evrovizija. Još iz perioda Jugoslavije Evrovizija je bila neka vrsta svetog grala čije je osvajanje godinama bio nedosanjani san. Bio je to sve do 1989. godine kada je Riva pobijedila pjesmom „Rock me, baby“. Ubrzo je i Jugoslavija okončala svoje postojanje, a osvajanje Evrovizije je postao cilj svake samostalne države. Bilo je zaista i valjanih pjevača i kvalitetnih pjesama iz regiona na ovom takmičenju, ali je tek 2007. godine Mariji Šerifović uspjelo da se okiti pobjedom. Taj uspjeh donijela joj je pjesma „Molitva“.

Elegična balada kojom je Marija Šerifović osvojila Evropu, donijela je duboku lirsku, ličnu ispovijest. Toliko intimnu i iskrenu kako samo molitva to može biti. Međutim, molitva, pa ni ova, nije isključivo elegičnog karaktera. Ima ona i silinu i brz tempo i vokalnu ekspresiju, jer to je svrha molitve. U trenucima kad nemamo ni snage, ni volje, ni pameti, okrećemo se molitvi, a takve su molitve najiskrenije. Tada dobijemo i energiju, i elan, i voljni momenat da stvari promijenimo u svoju korist.

Čak i oni koji tvrde da nisu religiozni priznaju postojanje neke prirodne više sile kojoj se okreću za pomoć kada se čini da su im sve lađe potonule. Zbog toga su nam molitve bliske i zbog toga se u njima prepoznajemo.

Kada je bila upitana da se prisjeti svoje trijumfalne večeri Marija je to učinila riječima:

-Teško je sjetiti se toga kako sam se osjećala tada, davno je to bilo. Imala sam svega 22 godine. Ne može čovjek da bude svjestan svega toga u tom trenutku. Znam samo da je bila neka neviđena gužva i da je nekih 30 ljudi leglo na mene, da su me grlili, čupali, padali u nesvijest. U polufinalu nisam bila ravnodušna. Mislila sam da ću da pretrnem i umrem tamo na onim stepenicama od treme, straha i očekivanja. Moj karakter je takav da ne znam da gubim. Tako sam navikla ili su me tako vaspitali. Bilo mi je jako teško. Taj trenutak kada sam ostala sama na tim stepenicama pamtiću cijeli život. Sa druge strane, u finalu mi je bilo zaista svejedno jer je tada već sve bilo u Božjim rukama.

Lijepo je pobijediti, ali je možda i ljepše imati pjesmu koja prkosi vremenu. Bosna i Hercegovina ne da nije pobijedila na Evroviziji, već nije ni učestvovala unazad nekoliko godina, pa nije smak svijeta. To što se nije pojavila pjesma vrijedna pomena potpuno je druga priča…

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook

Fotografija dana