Papa Franjo je najavio da će Vatikan iduće godine otvoriti tajne arhive koje sadrže dokumente iz Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je na čelu Vatikana bio kontroverzni Papa Pio XII. Riječ je o arhivima od 1939. do 1958. godine među kojima je stotine pisama i raznih drugih dokumenata, a bit će zanimljivo vidjeti šta će se tačno otkriti obzirom da za Pija postoje dvije strane priče – ona da nije napravio dovoljno da spriječi uzlet fašizma, dok oni koji ga podržavaju tvrde da je Pio XII u pozadini radio na spašavanju Židova od Holokausta.
Pitanje je hoće li među arhivima biti i dokumenata koji se tiču NDH, ustaša i Ante Pavelića, kojima je Vatikan bio usputna stanica prije bijega u Argentinu.
Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički zvaničnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express prije nekog vremena otkrio je da je utočište odabrano pomalo slučajno.
“Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su tražili utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Washingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu”, ispričao je Goni.
Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka
Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih pasoša kako bi osigurao bijeg najviših dužnosnika i njihovih obitelji.
Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u maju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u julu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz Narodne banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske.
Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom
Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov lični predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Uprkos svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom maja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske blagajne, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.
Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Tokom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tokom izgona u Španiju, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju.
U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i tačnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u aprilu 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.
Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u maju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo pravio bivši ministar rumunske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovno imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem.
Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je telegram iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.
“Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti hapsew ljude na vatikanskom teritoriju bez suglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u telegramu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.”
Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske narodne banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i hiljadama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske.
Nije nužno Vatikan podržavao ustaše
Očito je Katolička crkva odigrala golemu ulogu u skrivanju raznih zločinaca tokom i nakon Drugog svjetskog rata što je doista neugodna povijest za Vatikan.
Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Washington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegova režima.
Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.
“Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelićeve zločine iz prošlosti neće zaboraviti, ali Vatikan drži da mu mogu suditi samo Hrvati putem katoličke i demokratske vlade. Pavelić je navodno odgovoran za smrti oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetine miliona mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, stoji u povjerljivim američkim dokumentima.
Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtačnija.
Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne lične karte u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerovatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sistem prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sistema bio je Branko Benzon, bivši ambasador NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik.
Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima
Benzon je bio nevjerovatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on lično naredio odbijenicu.
Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tokom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo.
Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim fakultetima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačka ambasada u Buenos Airesu poslala izvještaj o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke porijeklom iz Španije.
Nacistima su svi Španci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španiji sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine.
Drugi važan Hrvat s one strane okeana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog porijekla. Tokom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao oficir njihovog ratnog vazduhoplovstva.
Lično je preuzimao odgovornost za naciste
U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Lično je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano finansirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.
Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o tačnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 miliona švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 miliona franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španiju i Argentinu. Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni.
U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo uprkos basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Evropu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.
Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni
“Izvor nije upoznat s tačnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, niko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.
