Emin i Zejna Bećović peku najbolje ćevape u svojoj maloj radnji “Kod Emina” u Sjeverinu. Nije to mjesto posebno posjećeno ali ima prolaznika putem između Rudog i Priboja koji čas zalazi u Bosnu, čas u Srbiju, pa se svrati ovdje na porciju ćevapa. Sporo se živi u Sjeverinu, sporije nego u drugim gradovima, ali su ljudi gostoprimljivi.
U ćevabdžinici “Kod Emina” se osim porcije ćevapa može dobiti i “čašica” razgovora o mjestu, ljudima, o prošlosti i nekadašnjim vremenima. O Edinu Džeki i reprezentaciji BiH, o Josipu Brozu i bivšoj državi.
Poster Edina Džeke i šal reprezentacije BiH u Eminovoj ćevabdžinici zauzimaju centralno mjesto uz Titovu sliku.
“Ja sam Tita zapamtio jer mi je bilo fino i volio bih kad bi se kojim čudom vratilo ono što je bilo, da živimo kao normalni ljudi. To je bila sloboda kakvu nećemo, čini mi se imati ni u kući ni u državi. Ove su nas stranke podijelile i gledaj šta smo danas”, objašnjava Emin Bećović.
A Sjeverin je posebna priča, u Srbiji, a bliže Rudom, mjesto koje se danas pominje jedino po otmici 17 Bošnjaka.
“Bolno je to, rat je teško vrijeme, ništa dobro ne donosi. Ali i Srbi su imali problema sa paravojnim jedinicama. Ali su odnosi sa komšijama dobri, mi ovdje smo daleko od tih političkih podjela, dijelimo samo iste probleme i nema nam druge nego da se oslonimo jedni na druge, kako bi drugačije”, priča Emin.
Priča kako se raspala bivša država i velike firme u Rudom I Priboju, a to je zaustavilo život ovog kraja još u prošlom stoljeću. Tad je i Emin ostao bez posla jer se nije javljao tri dana u preduzeće u Rudom.
“Kako bih ostao živ da sam otišao. Ma nigdje nije bilo sigurno, a ovuda je prošlo sve, gdje god su se vodili ratovi sve je išlo preko Sjeverina. Pobjegli smo i jedno vrijeme proveli u Priboju. Bili smo i u situaciji da nemamo šta jesti ni mi ni djeca, petero nas. Bili smo svega 20 kilometara od kuće u Sjeverinu, a ko da smo bili u Americi, tako je to daleko bilo”, sjeća se Emin.
Danas mu bivša firma duguje 15 godina staža. Čeka da navrši 65 godina i ostvari pravo na starosnu penziju, a do tad je prinuđen raditi i plaćati državi njeno, kako on to kaže.
“Zato su ona vremena bila pravednija, a hiljade ljudi radilo u firmama kojih više nema. Mi se opet uzdamo u sebe, počinjali smo mi od početka pa i sad smo na početku”, dodaje Emin.
