Vera Matović je nastupala tokom karijere na 36 festivala i sa svakog se kući vratila sa nagradom. Prodala je na milione gramofonskih ploča, kaseta, CD-ova. Bila prva pjevačica koja je pobjedila na Ilidžanskom festivalu, „Najžena 21. vijeka, dobila je nagradu „Šaban Bajramović“. Nikada nije bila na naslovnoj strani zbog nekog trača već samo zbog vrijednog i predanog rada.
Razgovor sa njom vodili smo u Frankfurtu, pa smo je na početku pitali kako je i kako danas živi?
-Kako živim, pa živim onako kako drugi to hoće. Kako me ljudi zovu, traže, a traže me i zaista sam dragom Bogu zahvalna što evo i u ovim godinama još trajem i još sam tražena od strane ljubitelja narodne muzike. A, svojevremeno nisam ni pomišljala da ću jednog dana da budem pjevačica, a sve je to započelo zahvaljujući mom bratu Sveletu, koji me uveo u sve to. Imao je svoj orkestar, nedostajala mu je pjevačica za Novu godinu i on je nekako ubjedio roditelje da me puste i da pjevam sa njima. Tako je to, eto, ukratko počelo.
Kada ste Vi počinjali da pjevate cijenio se kvalietet i oni koji znali da pjevaju, a danas je drugačija situacija?
-Eeee, baš Vam hvala na tome „koji su znali da pjevaju“. Moja generacija pjevača i danas je opstala na ovoj teškoj i mukotrpnoj estradnoj sceni, a to je znak da smo svi znali da pjevamo i da smo snimali samo dobre pjesme. Nekada je mnogo bolje pokazati se kao dobar čovjek nego kao dobar pjevač i sa dobrim pjesmama. Jer ljudi prepoznaju iskrenost i dobrotu. Ja sam vaspitavana po tome kako je familija dirigovala, a ne ja. Tada su se roditelji poštovali i cijenili. Nikada nismo smjeli da krademo, lažemo.
Da li je u Vaše vrijeme bilo konkurencije?
-Jeste i te kako velike konkurencije i trebalo se sa svim tim izboriti. Ja sam uspjela onog momenta kada sam pobjedila na festivalu „Ilidža“ u Sarajevu sa pjesmom „Drugarice ne diraj u sreću“, a bilo je to 1977. godine. Tada su sve sami pjevači pobjeđivali, mislim muškarci, a nikad žena. Moj dolazak na taj festival bio je slučajan jer je jedan pjevač bio otkazao i nedostajao im je broj, pa su se mene sjetili. Bio je juli mjesec, a ja sa svojim suprugom i mojim bratom krenuli na more, pa nam bilo usput da svratimo u Sarajevo. Kada sam otpjevala refren „Drugarice moja jaranice“ Ilidža je eksplodirala i tako sam bila prva žena pjevačica koja je osvojila sve moguće nagrade na tom festivalu“.
Da li je bilo nekih tračeva ili natpisa u novinama koji su Vas povrijedili?
-Da bilo je ali ja nisam nikada reagovala, a najteže mi je bilo kada su me dva puta udavali za ljude koji su bili mrtvi. To je baš bilo grozno. Kao i kad sam dobila jednu nagradu, a koju sam ja kasnije proslijedila kompozitoru Betuli, a on je kasnije pričao da mu nisam dala, e tada su se nagrade dodjeljivale, pa i novčane samo pjevačima. Ja sam se klela u svoju djecu da sam mu dala, a on je lagao. To je za mene bio veliki šok i danima sam plakala zbog toga.
Jedna ste od rijetkih pjevačica koji je pametno ulaga zarađeni novac u kuću, vrijedne slike i antikvitete?
-Joooj jadna ja, neko će mi kuću opljačkati. Moj suprug i ja smo se razumjeli u to. Mnogi pjevači se nisu razumjeli u sve to, a moj muž i ja smo znali procjeniti vrijednost slike ili komad namještaja. Naša kuća je gotski stil i moderni namještaj nam nije odgovarao. Ja sam pokušavala da u sve to uvučem jednu moju kolegicu, ali nju to nije zanimalo, bilo joj sve preskupo i onda je otišla i kupila nešto kao moderno a veoma jeftino. Prepoznat će se ona.
Da li ste zadovoljni kako ste djecu odgojili?
-Kćerka mi je doktor nauka, tema „Terorizam“, živi u Beogradu, sin mi je završio Ekonomski fakultet u Americi. Moja djeca su moj ponos, bili su daleko od estrade i imali zacrtani put, put do uspjeha.
Starlete pjevačice?
-Ma to su pjevačice za gledanje, ali svako ima svoju nafaku. Ja neću da ih komentarišem, za svakog ima mjesta. Ako se gleda samo u tijelo, tijelo se mijenja, ali ako se pazi na glas i pjesmu, onda i sa 200 kilograma možeš da budeš uvijek tražen.
Da li biste ušli u neki rijaliti kao Lepa Lukić?
-Ma ne ni govora. Nema rijalitija koji me nije zvao, Pink me šest godina uzastopno molio i zvao. Ja sam ih pitala, zašto me mrze, jer samo ako nekog mrziš možeš da zoveš u sve to. Nema tog novca zbog kojeg bi ušla u sve to ludilo.
Da li se danas može živjeti od pjesme?
-Nekada su prodavali stoku i njive da bi snimi ploču, a danas stanove i kuće da bi snimili ne ploču vec jednu pjesmu. Valja poplaćati sve te televizije, spotove…Ulože danas 100 hiljada eura, a valja to sve vraćati. Pa ko voli neka izvoli.
Da li imate kućnu pomoćnicu?
-Ma ni govora, sve sama radim. Kada pozovem veliko društvo opet sve sama to odradim jer volim da kuham, a posebno sam specijalist za torte.
Da li ste danas zadovoljna i ostavarena žena?
-Ma, kako da nisam. Nisam nikad mogla pomisliti da ću od jedne djevojčice koja je nosila vodu i pjevala kroz svoje mjesto postati poznata i priznata. Zahvalna sam dragom Bogu i mojoj publici na svemu u životu.
Da li ste danas u dobrim odnosima sa porodicom Marinka Rokvića?
-Ja praštam, ali ne zaboravljam. Tada sam i to vrijeme svoju dušu isplakala. Htjela sam samo da pomognem svom narodu u nevolji, a oni su mene nazvali i rekli mi da sam dno dna. Evo, što mi je to prvi rekao Nikola Rokvić, ali njemu se pridružio i njegov brat Marko koji mi je rekao da sam jedan obična seljanka koja je iz Čačka došla na Dedinje. Vjerovatno mu je zasmetalo što i on nije na Dedinju. Ali, sve je to njihov kućni odgoj, moja djeca to nikada ne bi nikome u životu rekli. A, njih dvojica su išla da tovare pijesak pa se slikali kao da narod vidi da oni pomažu, ljudima u nevolji, kada su poplave bile. Danas se vidimo, pruže mi ruku, ja njih mogu u oči da pogledam, ali oni mene ne.
Zbog Šabana ostala bez auta i haljine
Po čemu će te pamtiti Šabana Šaulića jer ste tu neka generacija?
-Ne mogu da vjerujem da ga nema. Prvo po pjesmi treba da se pamti, pa kao ličnost, kao čovjek, kao veliki drug. Davne 1974. godine smo bili zajedno na jednom koncertu u Novom Pazaru i to nam je bio naš prvi susret. Moj suprug i ja smo stigli na vrijeme, a haljinu koju sam trebala da obučem za taj nastup ostavila sam u automobilu. Ali, Šaban je kasnio na koncert zbog nekog udesa koji je bio na putu, publika je bila veoma ljuta, pa su iz obijesti razvalili naš automobil i odnijeli moju haljinu u kojoj sam trebala nastupiti. Eto tako se završio moj prvi susret sa Šabanom Šaulićem.
