Zašto se Srbija naoružava?

Dok Aleksandar Vučić govori o intenzivnom naoružavanju i vojnoj snazi, neki stručnjaci upozoravaju na naličje priče.

Dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao što je učinio ponovno nedavno, govori o Srbiji kao regionalnoj vojnoj sili koja se intenzivno naoružava i kojoj, kako je rekao, čak i u Hrvatskoj priznaju da je najjača, neki analitičari u Srbiji kažu kako stanje s naoružavanjem, ali u u Vojsci Srbije nipošto nije baš tako svijetlo, upozoravaju da je velika razlika između izjava i oružja i opreme koji se realno nabavljaju i stanju vojnih snaga te ocjenjuju da se radi o retorici koja se koristi za druge potrebe i razloge.

Također, stalno se nagađa o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka, a mediji se pozivaju na neka istraživanja koja govore da je većina srpskog naroda tome sklona.

S druge strane, predsjednik i vladajuće strukture ističu da se Srbija naoružava isključivo u obrambene svrhe s obzirom na okruženost zemljama članicama NATO-a, što su regiji Hrvatska i Crna Gora, a i Sjeverna Makedonija uskoro bi trebala ući u taj klub, dok Srbija ponavlja da je njezin odabir vojna neutralnost.

Vojna neutralnost i potreba za oružjem

Istraživačica Centra za bezbednosnu politiku Katarina Đokić kaže kako vojna neutralnost jest politika Srbije, iz čega proizlazi potreba za oslanjanjem na vlastite resurse.

“Analiza predloga nove strategije odbrane, koju bi Skupština trebalo da usvoji u nekom trenutku bliže budućnosti, sugeriše da će vojna neutralnost, između ostalog, biti ostvarena u praksi kroz veće ulaganje u materijalne resurse, ali i nametanje većih obaveza civilnom stanovništvu u odbrani zemlje – za sada kroz vojno obrazovanje u školama i obavezne vojne obuke za muškarce starije od 30 godina koji nisu služili u vojsku – obaveza služenja vojske u Srbiji suspendovana je odlukom Skupštine počev od 2011. godine”, navodi Đokić.

Stoga smatra da ne bi bilo iznenađujuće da se u nekom trenutku vrati obvezno služenje vojnog roka, iako bi, kako kaže, bi to bilo ‘na mišiće’ jer su neke prijašnje analize koje je radilo Ministarstvo obrane pokazale da bi to bio financijski neizvodljiv projekt.

Ukoliko se u obzir uzme odabir vojne neutralnosti, kaže, ne iznenađuje što Srbija nabavljaa naoružanje i vojnu opremu, pogotovo zato što sve do sada poznate nabavke služe prvenstveno održavanju postojećih obrambenih sposobnosti, a ne njihovom unaprijeđenju.

Tema koja dobro prodaje novine

“Uprkos ‘trkama u naoružanju’ sa Hrvatskom, koje naročito eskaliraju u vreme predizbornih kampanja, jasno je da je Hrvatska članica NATO i da tu nema mogućnosti za konfrontaciju. S druge strane, s obzirom na to da oni koji diktiraju politiku odbrane definišu nezavisnost Kosova kao glavnu pretnju po bezbednost Srbije, Vojska Srbije u svojim planovima izvesno ima scenarije oružanog sukoba, ali ni tu ne bi trebalo zaboraviti da je na Kosovu i dalje prisutan KFOR sa kojim vojska trenutno održava redovnu komunikaciju i čije dalje prisustvo zvaničnici Srbije zagovaraju”.

Kad se govori o nabavkama oružja, kaže da se očito radi o tema koja dobro prodaje novine, no ističe neke ključne probleme koji se tiču opremanja Vojske Srbije.

Tu je, navodi, visoka razina netransparentnosti – državne institucije ne objavlju sustavno, primjerice kroz godišnja izvješća, informacije o tome koji su ugovori sklopljeni, što je predmet ugovora i tko su dobavljači, a pogotovo ne koja je vrijednost ugovora.

“U nedostatku jasnih informacija, stvara se jedna haotična slika u kojoj se ne može razlučiti između toga šta su fantazije tabloida, šta su puke najave, o čemu se ozbiljno pregovara, šta se kupuje, a šta je već plaćeno. To je loše za građane Srbije, jer je naš novac u pitanju, ali i za stabilnost u regionu, jer se stiče pogrešan utisak da se Srbija naoružava do zuba”.

Sredstvo političke promocije

Također, navodi, nejasna je veza između strategije, realnih potreba sustava obrane i izvršenih nabavki. Dugoročni plan razvoja sustava obrane je, kaže, u cijelosti tajan dokument pa se ne može usporediti što je planirano, a što se kupuje.

Isto tako, niijedan ministar nikada, navodi, nije jasno rekao koliko je i kojih prioriteta koje želi postići u svom mandatu.

“Tako da se trenutno čini da je odgovor na pitanje zašto se Srbija naoružava – zato što to očigledno jako dobro radi kao sredstvo političke promocije. Čemu će to konkretno naoružanje koje se nabavlja služiti i da li je ono najsvrsishodniji izbor, ostaje veliko pitanje”.

Osim toga, kako kaže, ljudstvo je zanemareno – pripadnici Vojske Srbije, ističe, sve učestalije na vlastiti zahtjev napuštaju službu.

“Sami zvaničnici su se žalili da nema ko da vozi tenkove. Prosečna starost pilota je sve veća, a veliki problem je nedostatak tehničara za održavanje vazduhoplova. To je naličje populističkih prikaza novog naoružanja”, zaključuje Đokić.

Lukač: Intenzivno naoružanje – fikcija

Novinar FoNeta i vojni analitičar Davor Lukač smatra da su motivi izjava predsjednika Vučića o naoružavanju i jačini vojne snage Srbije isključivo za unutarnju uporabu, a intenzivno naoružanje fikcija – kupljene su, navodi, nove uniforme i nešto pješadijskog naoružanja za specijalne brigade.

“Srbija je nabavila 10 oklopnih transportera “Lazar”, domaće proizvodnje, što je smešna cifra. Oni su praktično natureni vojsci. Šest haubica NORA i to je to. Protivavionski sistem “Pancir” se ne zna kad će doći, kao ni francuski “Mistral”. Priče o donaciji ruskih tenkova i BRDM su smešne, to neće nimalo pojačati moć vojske”, navodi Lukač.

Kada se govori o drugim reformama vojnih snaga koje bi pratile naoružavanje o kojem govore dužnosnici, Lukač također ističe da je najveći problem odljeva kadrova, koji je, kako kaže, svakodnevan i alarmantan, pa postoji problem loše popunjenosti.

Planova za uvođenje obveznog vojnog roka, kaže, nema jer bi to koštalo mnogo, a izmišljotinom smatra da je većina građana za njegovo ponovno uvođenje.

Vojna neutralnost neodrživa

“Svi se pozivaju na neko famozno istraživanje nekog na brzinu sklepanog režimskog instituta, koje je smešno”.

Nije sporno, navodi, da je militarizam prisutan u regiji, ali opasnosti nema jer se, kako ocjenjuje, nikome više ne ratuje – ali, militarizam odgovara vlastima.

“Posebno u Hrvatskoj i Srbiji, naročito pred izbore. Slična stvar je i u BiH”.

S druge strane, javnost u Srbiji još se sjeća NATO-ovog bombardiranja 1999. godine i lako se, kaže, ‘prima’ na priče o naoružavanju pa lako ‘prolaze’ i napisi da Srbija dobiva ruski raketni sustav S-400.

“Režimski mediji, posebno štampa – sve dnevne novine osim jedne – razni nazovi analitičari koji se ne skidaju sa režimskih televizija, to predstavljaju kao gotovu stvar. Prethodnih godina su ‘pumpali’ da stiže S-300 i onda objašnjavali javnosti da je NATO sad ‘nemoćan'”.

Ekonomske prednosti

Slično je, kaže i s nabavkom ruskih MiG-ova 29.

“Remont šest “doniranih” ruskih i četiri naša plaćena 185 miliona evra. Ne zna se šta se remontuje, na koji nivo će biti dovedeni, kao ni šta će biti kupljeno od naoružanja za njih. Koliko je to velika cifra, govori činjenica da je 2008. remont pet komada tih aviona plaćen 25 miliona dolara”.

Kada se, pak, promatra eventualna korist ekonomije od naoružavanja, ističe da Srbija ima dosta tvornica namjenske industrije, a odlično posluju one koje proizvode streljivo i granate jer se sve izvozi.

“Od proizvodnje “Lazara” ili NORA-e korist ima isključivo državna firma Jugoimport SDPR, koja praktično nijedan projekat osim ta dva nije dovela do kraja, a obećavali su ‘brda i doline’. Na primer, raketu “Alas” razvijaju od 2012., hvalili se tada da će to biti glavni izvozni adut, ali do danas je nisu napravili. Slično je i sa raznim drugim projektima, koji ostanu samo na papiru ili se izradi prototip”, zaključuje Lukač.

Pritom, smatra, Srbija neće dugo moći “glumiti” vojnu neutralnost jer se nalazi na geostrateškom položaju na kojem jest – hoće li se ‘prikloniti’ Rusiji ili NATO-u, pak, kaže da je teško znati u ovome trenutku, iako ‘koketira’ i s jednima i s drugima.

(Aljazeera)

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook

Fotografija dana