Đukanovićevih sudbonosnih 55 posto

Crna Gora je jedina od tranzicijskih država u kojoj se još uvijek, nakon skoro 30 godina, nije dogodila smjena vlasti.

Kad je Barossova Europska komisija pred referendum o samostalnosti Crne Gore 2006. godine definirala dva praga valjanosti referenduma, naime, da za uspješno izglasavanje samostalnosti na njega mora izaći najmanje 50 posto upisanih birača, a da za samostalnost mora glasovati najmanje 55 posto onih koji pristupe glasovanju, neki su mislili da se Crnoj Gori nepravedno definira previsok zahtjev za ostvarivanje samostalnosti.

Zahtjev je doista bio visok, što dokazuje i činjenica da je ključni kriterij, onaj o 55 posto potpore samostalnosti, jedva ispunjen (za samostalnost je glasovalo 55,5 posto sudionika u referendumu), ali za donošenje tako važne odluke, koja dugotrajno određuje političke odnose, unutar političkog tijela mora biti uspostavljena suglasnost više od polovine biračkog tijela.

Uostalom, neke su države same za svoje kriterije odredile daleko više “pragove”. Hrvatska je tako u svom Ustavu, što ga je usvojila još 1991. godine, u odjeljku o “udruživanju u državne saveze”, u kome je definirano i “razdruživanje”, kao prag uspjeha referenduma definirala 50 posto, ali svih upisanih birača, što je daleko stroži kriterij od onoga definiranog u Crnoj Gori.

Dorbo definiran prag

Nedjeljni predsjednički izbori, održani puna tri politička ciklusa nakon referenduma o samostalnosti, pokazuju da je tih 55 posto bio dobro definiran prag, a da je ustrajna potpora projektu neovisne Crne Gore, kao članice EU i euroatlantskih struktura, do danas očuvana.

Predsjednički izbori u Crnoj Gori ponovno su bili “plebiscitarnog karaktera”, a ovog su puta na neki način bili i skriveni naknadni referendum o pristupanju Crne Gore NATO-u. Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, kad je u Crnoj Gori bio pokušaj državnog udara, bilo je jasno da će na predsjedničkima, koji se održavaju u uvjetima “geopolitičkih napetosti” na Balkanu, vanjski utjecaji biti veliki.

Ključni problem crnogorskoga “državotvornoga” i euro-atlantskog projekta činjenica je da on cijelo vrijeme ovisi o ulozi jednog lidera i jedne političke stranke, a da je Crna Gora jedina od tranzicijskih država u kojoj se još uvijek, nakon zamalo 30 godina, nije dogodila druga smjena vlasti. Uvjetno, početak pluralizma i izbor Mila Đukanovića za premijera, a Momira Bulatovića za predsjednika 1990. možemo smatrati prvom smjenom vlasti, ali nakon toga je do danas uspostavljen kontinuitet vladavine Demokratske partije socijalista. Obračun Đukanovića i Bulatovića te Đukanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima protiv dojučerašnjeg stranačkog druga, početkom 1998. godine nije bio tek personalni sukob, nego raskol dviju političkih koncepcija.

U Crnoj je Gori tada pobijedio Đukanović koji je počeo udaljavanje od tadašnjeg Miloševićevog režima, a poražen je Miloševićev sljedbenik Bulatović. Crna je Gora do 2006. ostala dijelom SR Jugoslavije, ali je nakon kratkotrajne nade u reformu te države oslonjenu na Zorana Đinđića, onaj koji je naredio njegovo ubojstvo definitivno istovremeno otjerao Crnu Goru u projekt državne samostalnosti.

Crnoj Gori ipak ide dobro

Uz sve mane, sporosti i nedosljednosti, Crnoj Gori u tom projektu ide relativno dobro. Ekonomske performanse bolje su joj od država u susjedstvu, solidno napreduje u dijalogu o članstvu u EU, njena Vlada već je posve usvojila europsku vanjsku i sigurnosnu politiku i prema trećim državama Crna se Gora već danas ponaša kao da je članica EU, a ključni uspjeh proteklog političkog mandata članstvo je Crne Gore u NATO savezu.

Crna Gora postaje “izvoznik stabilnosti” na Balkanu. Jedina je riješila praktički sve svoje granične probleme. Definirala je i granicu sa BiH i sa Kosovom, a sporazum s Hrvatskom zapravo je postignut prije više od deset godina, kad je utvrđen “privremeni režim” na granici. Konačno potvrđivanje granice formalno će možda biti prepušteno nekom međunarodnom sudištu, ali problem stvarno više ne postoji, ne komplicira bilateralne odnose i ne može postati izvorištem nekog novog sukoba.

Neovisnost Crne Gore od 2006. do danas na neki način ovisi o manjinskim zajednicama, koje su čvrsti pobornici neovisnosti Crne Gore, a i crnogorski Albanci i crnogorski Hrvati i Bošnjaci/Muslimani predstavljaju snažan most prema crnogorskom susjedstvu. S druge strane nacionalna većina ih je integrirala, garantira im politička prava i manjinski zastupnici gotovo cijelo vrijeme sudjeluju u održavanju relativno tijesne “državotvorne većine”.

Problem Crne Gore je to što je smjenu vlasti, koja je preduvjet za konsolidaciju institucija, jako teško provesti, a da se u pitanje ne dovedu i projekt državne samostalnosti, i projekt europske Crne Gore i njena pripadnost euro-atlantskome svijetu.

‘Izvoznik stabilnosti’

Paradoksalno je da unatoč tome što su se državne institucije u tri politička ciklusa morale “slegnuti” i učvrstiti, blok koji se suprotstavljao neovisnosti Crne Gore i danas ustraje u svom projektu dovođenja u pitanje crnogorske neovisnosti i europske perspektive. Tragovi ruskog utjecaja, kojem je cilj ostvarivanje Lavrovljeve koncepcije stvaranja “bloka (kvazi)neutralnih država” predvođenih Srbijom, a koji bi činile i Makedonija, BiH i Crna Gora, vrlo je očit, ali unatoč velikim političkim ulozima taj protuindenpendistički blok neznatno pada s 45 posto 2016. na nešto više od 35 posto danas.

Radikalnost i rigidnost tog bloka definira uloge u Crnoj Gori: sprečava mogućnost smjenjivosti vlasti DPS-a i Mila Đukanovića, a ove osuđuje na jalov status potpune političke nemoći i nedostatka bilo kakva političkog utjecaja u parlamentu.

Na ovim je predsjedničkim izborima u Crnoj Gori i za Crnu Goru i za njeno susjedstvo bilo najvažnije očuvanje odnosa snaga u kojima je Crna Gora “izvoznik stabilnosti”, a uvjerljivost Đukanovićeve pobjede i još više poraza ključnog zagovornika koncepcije osporavanja neovisnosti, europske perspektive i euroatlantizma Crne Gore možda je sjeme za neke buduće izbore, na kojima bi moglo postati moguće očuvati ključne vrijednosti i istovremeno provesti smjenu vlasti i tako do kraja konsolidirati demokratske institucije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana