Edina Bećirević: Pazite, muslimani!

Problem pisma Dragana Čovića nije u temi radikalizma. Naime, ne postoji ništa što Dragan Čović u vezi sa radikalizmom, čelnicima NATO-a i obavještajnim službama njihovih zemalja ne može reći, a da oni već ne znaju.

Ono što je problematično jeste to što je Čović zapravo jasno nagovijestio revidiranje jednog od strateških ciljeva vanjske politike Bosne i Hercegovine koji je usaglašen na državnom nivou a to je aspiracija za punopravno NATO članstvo, te time dodatno otvorio vrata ruskom uticaju.

Pismo predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića koje je uputio liderima NATO-a, bilo je u vrhu bh. vijesti prošle sedmice. Pismo je s jedne strane protumačeno kao apel za ubrzan prijem u NATO članstvo, a s druge, s obzirom na tajming – pet dana prije presude šestorici, pokušaj skretanja pažnje sa haške presude i njenih javnih posljedica korištenjem teze o strahu od ‘islamskog radikalizma’. Medijske reakcije na pismo potvrđuju da je teza o ‘islamskom radikalizmu’ uvijek uspješna ‘koska za javnost’ iza koje se ovaj put izgubila suština pisma.

Bosna i Hercegovina svakako ima svoj dio problema u vezi sa nasilnim ekstremizmom, a posebno sa širenjem uvezenih, ne-nasilnih radikalnih vjerskih shvatanja. Međutim, rijetko je koja država u regionu bila tako transparentna u vezi s tim pitanjem kao što je to Bosna i Hercegovina. Agencije za provedbu zakona su vrlo otvoreno prezentirale podatke o odlascima, povratnicima, kao i sudskim procesima koji se vode protiv povratnika. S obzirom na rascjepkan sigurnosni sistem, nedostatak procedura i protokola o razmjeni informacija, male plate i brojne druge nepovoljnosti, mnogi evropski stručnjaci za sigurnost zapravo su zapanjeni uspješnim funkcioniranjem i profesionalnošću bh policijskih agencija u ovoj oblasti. Recimo, nedavno uhapšeni terorista Mirsad Kandić, kojeg FBI traži godinama, prije Bosne i Hercegovine, koristeći desetak identiteta prošao je neopažen kroz nekoliko vrlo uređenih zemalja. Bez jednog ispaljenog metka, vješto je lociran i uhapšen baš u ‘problematičnoj’ Bosni i Hercegovini. Bile su to svakako činjenice koje je trebalo imati u vidu prilikom spominjanja problema nasilnog ekstremizma i radikalizma čelnicima NATO-a. Kao i to da neke od članica NATO-a imaju mnogo ozbiljnije sigurnosne izazove ove vrste od Bosne i Hercegovine.

Problem pisma Dragana Čovića dakle, nije u temi radikalizma. Naime, ne postoji ništa što Dragan Čović u vezi sa ovom temom, čelnicima NATO-a i obavještajnim službama njihovih zemalja ne može reći, a da oni već ne znaju.

Ono što je problematično jeste to što je Čović zapravo jasno nagovijestio revidiranje jednog od strateških ciljeva vanjske politike Bosne i Hercegovine koji je usaglašen na državnom nivou a to je punopravno NATO članstvo, te time dodatno otvorio vrata ruskom uticaju.

“Veza sa NATO-om i sjećanja na aktivnosti NATO-a nisu ista svim ljudima, zbog čega postoje različiti pogledi na samo pristupanje NATO-u i saradnji sa tim tijelom. U svakom slučaju postoji jasan dogovor u vezi sa aktivacijom MAP-a na svim nivoima vlasti u BiH.”

Ukratko, poruka koju je Čović poslao je: ‘aktivirajte nam Akcioni plan za članstvo (MAP), a mi ćemo nekad u budućnosti odlučiti da li želimo biti punopravna članica ili ne.’ Ovaj pristup je toliko specifičan da zaslužuje da se nazove ‘Doktrina Čović’! Smisao MAP-a koji je korak do punopravnog članstva jeste u tome da će NATO na kraju odlučiti da li država aspirant ispunjava uvjete članstva, a ne da država bude navodni aspirant koji će na kraju procesa odlučiti da li želi u NATO ili ne, kako to sugerira Čović.

Ovo pismo, kojim Predsjedavajući predsjedništva, krijući se iza teze o islamskom radikalizmu, obavještava članice NATO-a da u BiH državni konsenzus po ovom pitanju više ni formalno ne postoji, teško da može biti iznenađenje za one koji pažljivije prate odnos Hrvatske demokratske zajednice BiH, njenih lidera i satelita, prema integraciji zemlje u Sjevernoatlantski savez. U protekla dva mjeseca HDZ se dva puta jasno odredio prema integraciji države u NATO: prvi put u Parlamentu BiH, kada su njegovi predstavnici glasali protiv prijedloga dinamizacije aktivnosti ka punopravnom članstvu u NATO savezu, kao i u Skupštini Republike Srpske, kada se članovi HDZ-a praktično glasali za vojnu neutralnost Republike Srpske. Posljednja haaška presuda, kojom je potvrđena ratna agresija Hrvatske na BiH i postojanje udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su učestvovali kako tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegovi najbliži suradnici, tako i ratni čelnici hrvatske paradržave “Herceg-Bosne”, učinila je da politički čelnici Hrvata u BiH otkriju i svoj stvarni odnos prema integraciji Bosne i Hercegovine i u Evropsku uniju i u NATO: prvo je predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH Božo Ljubić izjavio da su “odlučujuću ulogu u odluci suda u Haagu igrali NATO i Evropska unija”, a onda je član Predsjedništva BiH Dragan Čović izjavio da “EU put može i da sačeka”.

Sada je već postalo potpuno jasno da je i ovo Čovićevo naizgled samo islamofobično pismo napisano u svrhu udaljavanja Bosne i Hercegovine od NATO integracija, što je potpuno kompatibilno sa agendom ruskih interesa u Bosni i Hercegovini.

Kumulativni ekstremizam i recipročna radikalizacija u literaturi se široko definiraju kao ekstremizmi koji hrane jedni druge, ali ovaj pristup najviše zagovaraju oni koji upozoravaju da je teme ekstremizma u Evropi pogrešno istraživati samo u kontekstu islamističke prijetnje. Evropski stručnjaci upozoravaju da je recipročna radikalizacija mnogo kompleksnija nego interakcija između dvije ili tri forme ekstremizma, pošto, kako to identificira Mreža za osvješćivanje o radikalizaciji u EU (RAN): “Svi ovi akteri reagiraju na intervencije vlada-ili nedostatak vladinih intervencija.”

Podrška Putinove Rusije evropskoj krajnjoj desnici s ciljem slabljenja Evrope i NATO-a direktno je povezana sa problemom recipročne radikalizacije. U slučaju bosanskohercegovačkog ali i hrvatskog HDZ-a, posebno nakon reakcija na presudu šestorci, postalo je jasno da se hrvatska politika po političkom usmjerenju i kulturi posljednjih godina opasno približila stavovima evropske ekstremne desnice. Zahtjev za promjenom Izbornog zakona koji je paravan za konačnu etničku podjelu Bosne i Hercegovine, reakcije na presudu šestorci, Čovićevo pismo NATO-u i glasanje HDZ-a u parlamentima Bosne i Hercegovine i entiteta Republika Srpska protiv NATO članstva, dio su jednog procesa.

Euroatlantske saveznike svakako zabrinjava koliko se Hrvatska, nakon ulaska u EU i NATO prema Bosni i Hercegovini ponaša kao imperijalna sila, ali zvanične reakcije su do sada bile veoma mlake.

“Hrvatska nije dobar prijatelj Bosni i Hercegovini i to je nešto čime će se Evropska narodna partija morati uskoro pozabaviti”, u zajedničkoj emisiji N1 i Evropskog fonda za Balkan, prošle sedmice izjavio je Toby Vogel iz Centra za evropske studije. Jedan od zaključaka ove emisije bio je da su demokratski standardi u Hrvatskoj niži sada, nego dok je bila zemlja aspirant. Ono što je u emisiji ostalo neizgovoreno, a visilo je u zraku, jeste kakvo onda ponašanje prema Bosni i Hercegovini očekivati od Srbije po prijemu u EU?

S obzirom da su prema planovima Evropske Unije sljedeće članice Srbija i Crna Gora, jedini sigurnosni kišobran za Bosnu i Hercegovinu koji može biti garancija suvereniteta jeste NATO članstvo, što Rusija vrlo aktivno podriva preko osovine SNSD-HDZ.

Nedavna praška deklaracija evropskih eksperata za sigurnost predlaže set preporuka za borbu protiv ruske prijetnje u Evropi. Jedna od preporuka jeste “istražiti i objelodaniti neprijateljske aktivnosti u nacionalnom kontekstu”, dok je već naredna “istražiti slučajeve u kojima je Rusija uspjela.” U zaključku ovog teksta evropskim ekspertima, kao zanimljivu studiju slučaja za istraživanje uspjeha Rusije, kandidiram hrvatsku politiku, koja ako uskoro ne bude osujećena, može imati devastirajuće posljedice po sudbinu Bosne i Hercegovine.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana