Četvrti rajh ljudskosti: Milosrđe ovdje više ne stanuje


U jednom momentu sam shvatio, gledajuću neprekidnu patnju izbjeglica sa Bliskog istoka, shvatio sam da smo svi odreda lažovi i licemjeri. Isto tako sam shvatio da je Njemačka stub Evrope u svakom smislu, pa i u onom najbitnijem, u ljudskosti. A neljudi smo jer niko od nas nije ponudio smještaj sirijskim izbjeglicama, dok su to uradili premijer Finske ili José Mujica. Polazim prvo od sebe, doduše, nemam neke nekretnine, ali bi baš Bosanska Krupa trebala pružiti gostoprimstvo Sirijcima, barem simbolično, jer su Krupljani itekako na svojoj koži osjetili šta znači biti izbjeglica skoro četiri duge godine.

Nijemci su zaista doživjeli katarzu nakon vojnog i svakog drugog poraza, koje su imali tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Samo takvi ljudi, generacije rođene nakon rata imale su šansu da se suoče s ogromnim zločinima, koji su i danas nepojmljivi ljudskom razumu, i da krenu u bolju budućnost. Ta budućnost je stigla i Nijemci su pokazali svoje pravo lice, kao što su ga pokazali od 1992. do 1995. kada su prihvatili 320.000 izbjeglica iz naše zemlje. Mnogi od njih sada su punopravni državljani Njemačke, i, počesto, zahvaljujući baš njihovom novcu na stotine hiljada ljudi u BiH i dan-danas preživljava.

Isto vrijedi i za Austriju. Svi mladi ljudi iz Bosanske Krupe, koji su nakon rata otišli u ekonomski emigraciju imali su ove dvije zemlje kao krajnje destinacije. Svakako je tome uzrok i geografska blizina Austrije i Njemačke, pa tako moja sestra i njen muž mogu da stignu iz Beča prije nego ja iz bliskoistočnog Sarajeva.

Sjećam se kad sam jednom došao na Südbahnhof i ušao u tramvaj da kupim kartu, ali vozač nije ima sitniša, samo je odmahnuo rukom i rekao: dobrodošao. Ko to doživi prilikom dolaska u Sarajevo ja sam spreman da mu podignem kip od zlata na lokaciji Vječne vatre.

Neće se to desiti nikada. Čak ni u snu. A zamislite da vas uhvati revizor u tramvaju, pa koja je to onda lijepa promocija naše zemlje, našeg legendarnog “gostoprimstva” po sistemu: uzmi papka u tramvaju, jer i turista je papak, on svakako ne zna gdje se nalazi Skenderija.

Neviđena je to promocija našeg turizma kada te glavati imbecil dočeka u tramvaju i hoće da ti “mobiliše” pedeset eura, jer je vozač bio toliko namrgođen da si odmah odvratio pogled od njegovog zgrčenog lica. Ako je vozač imao donekle čitljivo i blagonaklono lice sigurno će se izgalamiti na tebe, jer si mu dao novčanicu od 20 eura. Pa nije on guverner Centralne banke BiH, odakle njemu toliko sitnih para da to razmijeni. A, uostalom, ni euri nisu više platežno sredstvo kod nas. I šta hoće ti stranci, bekpekeri, dolaze kod nas i ništa ne troše. Prave cicije. Iznajme jeftine hostele i po cijeli dan hodaju gradom, guraju bicikle, piju vodu iz plastičnih flaša, jedu kao ptice. Nema od takvih turista nikakve koristi. Oni su prljavi i siromašni. Takvi nam ne trebaju u našem gradu. Tako bi mogao razmišljati vozač tramvaja ili neki prosječan sarajevski debil kakvog možete sresti na ulici s najmodernijim smartfonom i lakovanim cipelama.

Nismo mi ništa naučili iz rata, a nikad ni nećemo. Nema ovdje nikakve katarze, jer se pravi rat nije ni dogodio. Onaj unutrašnji rat. Rat protiv samog sebe. Protiv svojih predrasuda. Takav rat nam treba. Duboki unutrašnji nemir, ali to se neće desiti, jer da bi se desilo potreban je razum i emocije, a našem čovjeku uvijek nešto fali od ta dva faktora.

Da li je neko iz Sarajeva ponudio smještaj sirijskim izbjeglicama. Nisam još čuo da se neko javio za riječ. Mada su mnoge svjetske države i gradovi primili na desetine hiljada Sarajlija, koji i danas tamo žive, i uživaju civilizacijske blagodati koje su nama još u domenu futurologije.
Zadnji put kad sam bio humanitarni aktivista, za vrijeme prošlogodišnjih poplava, doživio sam napad čopora trolova na socijalnim mrežama. Šteta što ih ne mogu sresti u RL, volio bih ih nešto priupitati u četiri oka, u nekoj tamnoj i zabačenoj ulici. Ko ne zna šta su trolovi neka pročita izvrstan tekst Svetlane Slapšak o trolovima, lako ga je naći na internetu.

Nema empatije u Sarajevu. Nema je ni u Bosni i Hercegovini. Donekle nas može opravdati naše siromaštvo i neimaština. Treba pomagati ljude, a ne pljuvati ih zato što pomažu izbjeglicama i unesrećenima. Bilo kakva pomoć je nemjerljivo velika i bitna. Mi smo davno izgubili tu emociju da se možemo uživjeti u patnju drugih i da možemo suosjećati za njih. Nije to samo naša krivica. Svijet je otišao u qrac odavno. Bitan je selfie. Bitni su guzovi, sise, napućene usne koje su, zapravo, analni otvori iz kojih izlaze tone banalnosti i gluposti.

Zarobljeni smo u banalnom svijetu u kojem nema mjesta za milosrđe i empatiju. Jer to nije inn, i nije kool. Biti na društvenim mrežama je kool i inn, pogotovo ako ih koristiš za gomilanje besmisla u virtualnom i stvarnom životu (RL).

Trebamo se suočiti s našom mizerijom. Nikad nećemo biti kao Nijemci, ni kao Austrijanci. Naša inferiornost se opet dokazala. Bezvrijedni smo samo zbog jednog razloga: preživjeli smo pakao i nemamo više nikakvu empatiju. Ili: milosrđe ovdje više ne stanuje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.