Crna Gora, Makedonija i Kosovo su se iščupali iz zagrljaja ruskog medvjeda, a BiH…

Wess Mitchell, pomoćnik državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država za Evropu i Euroaziju, pola godine nakon što ga je Senat imenovao na tu dužnost, početkom nedjelje krenuo je na svoju prvu turneju po zemljama regije. Već je obišao Kosovo, Makedoniju i Srbiju, nakon čega su na red došle Grčka i Kipar. To što je Mitchell zaobišao Bosnu i Hercegovinu, samo po sebi ne mora biti loše, može sugerirati da stanje u njoj nije toliko loše da bi se našlo u vrhu problema koje SAD namjeravaju ažurirati na Zapadnom Balkanu.

U fokusu njegove posjete su Kosovo i Makedonija. Mitchell je i u Prištini kazao, a potom u Beogradu ponovio da SAD, uprkos kritikama i negodovanjima Srbije, neće odustati od podrške formiranju oružanih (sigurnosnih) snaga Kosova. Aleksandar Vučić je defetistički kazao da će se Srbija morati pomiriti sa (bolnim) kompromisima oko Kosova, ali da ne želi biti u poziciji u kojoj će Beograd izgubiti sve, a Priština sve dobiti. “Ja sam predsjednik jednog malog naroda, ali naroda koji je ponosan”, dodao je Vučić, koji je, ako je suditi prema Ustavu Srbije, predsjednik države, a ne naroda…

Istovremeno, Makedonija, nakon pobjede hrabrog reformatora Zorana Zaeva i njegovih socijaldemokrata, ulazi u mirnije političko razdoblje, ali koalicija koja je na vlasti još je nedovoljno jaka i konsolidirana, da bi bez pomoći izvana, prije svega SAD-a, mogla nastaviti ključne procese euroatlanskih integracija, za koje je prvi preduvjet konačno rješenja imena države u dijalogu sa Grčkom.

MIRIS LEDA NA BALKANU

Da bismo govorili je li Bosna i Hercegovina prestala biti u fokusu američke administracije, morali bismo, ipak, znati o čemu govorimo kada govorimo o američkoj administraciji. Uz nešto malo cinizma, moglo bi se reći da je Wess Mitchell na Balkan stigao kao činovnik jedne američke (diplomatske) administracije, a vratit će se u potpuno drugu i drugačiju: njegov šef nije više državni tajnik Rex Tillerson, nego Mike Pompeo, bivši diektor CIA-e. Ostao je zamračen, neobjašnjen, odlazak Mitchellovog prethodnika, Briana Hoyta Yeeja, dugogodinjeg američkog specijalca za Zapadni Bakan, koji je imao ozbiljnih rezultata u regiji, ali (upravo zbog toga) i ozbiljne kritičare među autoritarnim, mahom proruskim liderima, poput Milorada Dodika i Nikole Gruevskog, i crnogorskih opozicionara.

Nekoliko dana prije dolaska Wessa Mitchella na Balkan, pred Odborom za naoružanje Kongresa SAD-a, general Curtis Scaparrotti, komandant snaga NATO Saveza u Evropi, kazao je da “Rusija snažno djeluje na Balkanu, dok mi nismo dovoljno fokusirirani na to područje“. Komandant NATO-a upozorio je da je Balkan “regija u kojoj bismo mogli imati problema u budućnosti“. Američki general kazao je da se ruski utjecaj na Balkanu ostvaruje preko Srbije i Republike Srpske, ali da on ima plodno tlo i u srpskom narodu i njegovim historijskim sentimentima prema Rusiji i Rusima.

Na ove njegove zaključke, kao i konstataciju da je rusko prisustvo mnogo osjetnije nego prije godinu i pol, kada je preuzeo dužnost komandanta NATO-a za Evropu, te da će to biti njegov “posao u budućnosti”, reagirao je incidentni ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, domoljubnim tiradama o srpskoj vojnoj i poltičkog neutralnosti, slobodarskom, nesalomljivom duhu.

Srbija i Makedonija su u proteklih godinu i pol dana, svaka na svoj način, uspjele sačuvati demokratski izabranu vlast i političku stabilnost pred udarima ruskog špijunsko-terorističkog intervencionizma, povezanog sa lokalnim dilberima-plaćenicima. Svakako da su u tome imale ozbiljnu, diplomatsku, obavještajnu, logističku podršku zapadnih saveznika, Amerike prije svih, koja je pritiskom na Vučića, demontirala petokolonaške pučiste u Crnoj Gori i privela ih “k poznaniju prava”.

Malo kasnije, sličan scenarij propao je u Makedoniji, gdje je ponovo uočeno konkretno prisustvo srpske (posredno i ruske) diplomatsko-obavještajne agenture. (Nakon toga je uslijedio kratkotrajni diplomatski rat, nametnut Skoplju iz Beograda). Kosovo jeste u sferi ruskih ambicija, ali su one praktično minorizirane, stavljene pod nadzor, još prije dvije decenije, kad su nakon Miloševićeve kapitulacije u Kumanovu, ruske vojne snage iz BiH ekspresno prebačene u Prištinu, prijeteći čak i svjetskim ratom ukoliko im NATO ne prepusti Prištinski aerodrom kao svoju zonu odgovornosti.

ZAR JE VAŽNO KO JE KRIM?

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regiji koja nema skoro nikakav sigurnosni potencijal i pravne instrumente za zaštitu od ruske destrukcije, kojoj su Srbija i njene institucije i resursi platforma za tu vrstu specijalnog rata, sa secesijom kao konačnim ciljem. Posljednjih godinu i pol o kojima je govorio američki general Scaparrotti kao periodu u kojem je pojačana aktivnost Rusije na Balkanu, na sceni je svojevrsna kriminalna “krimizacija” Bosne i Hercegovine, njeno rastakanje na isti način, istim sredstvima, pa i sa istim ljudima i vojno obavještajnim vještinama, kojima je ruskom aneksijom Krima raspolućena Ukrajina.

Nedavno je u britanskom Domu lordova tokom diskusije o ruskom prisustvu na Balkanu govoreno o širokoj, pa i “maštovitoj” paleti ruskog penetriranja u balkanske zemlje, od (para)vojnih, umjetničkih, propagandističkih, medijskih… Sve to možemo pratiti u posljednjih nekoliko mjseci u Bosni i Hercegovini, nije potrebna neka posebno vidovnjačka moć da se raspozna. I sve to ima veze jedno sa drugim, sve to ima zajednički povod i ishod.

Reynaud Theunens, vještak tužiteljstva u Haagu na posljednjem preostalom suđenju, šefovima Državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, dokazao je kako su pod kontrolom DB Srbije, ped početak ratova u Hrvatskoj i BiH, pored parapolicija, bile i brojne druge institucije, mediji, političari, “ugledne javne ličnosti”. Po toj logici, koja je provjerena i dokazana u krvi, ne skupljaju se slučajno i izolirano jedni od drugih posljednjih nedjelja u Višegradu, istovremeno, četnici Draže Mihailovića, “Noćni Vukovi” Vladimira Putina i srpski akademski “Škorpioni” Emira Kusturice: Matija Bećković, Bora Đorđević i ubogi Muharem Bazdulj. “Mi Srbiju shvatamo kao selotejp okrenut prema vani, koji će zalijepiti Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu”, govorio je i pisao Brana Crnčević, srpski pisac, dokazani i ponosni suradnik DB Srbije, Miloševićev ministar za dijasporu i patrijarh rusofilstva na Balkanu.

Milorad Dodik i sva prtljaga koju za sobom vucara su poput onoga otrova, nervnog gasa, kojim je ovih dana u Englskoj otrovan ruski špijun Sergej Skripal i njegova kćerka, otrov čije je djelovanje razorno, smrtonosno, neizlječivo. “Ovaj otrov ne može proizvesti bilo ko, ovo može uraditi samo država”, kazao je tokom rasprave u Vijeći sigurnosti UN-a zamjenik britanskog ambasadora Jonathan Allen. Da, država, ozbiljna, beskompromisna, stoji iza ruskog otrovnog agensa u BiH, kojeg ni ozbiljnije države ne bi mogle zaustaviti u njenom smrtonosnom pohodu! Dodik je dakle to: ubitačni agens tajne sile!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.