Kalašnjikovom ispisana istorija: Ko je pobjednik u zadnjem balkanskom ratu?

Ko je pobjednik u zadnjem balkanskom ratu? Svi i niko. Zavisi koji udžbenik čitate, odnosno - zavisi kako se zove nauka koju proučavate: istorija, historija ili povijest

Leže Đuro i Rene u rovu i svađaju se o temi ko je počeo rat. Đuro u rukama ima kalašnjikov pa su naučnoistorijski argumenti na njegovoj strani. Ko god je gledao, prepoznat će sekvencu iz genijalnog Danisovog filma „Ničija zemlja“.  Ne znam da išta slikovitije može dočarati način dokumentiranja istorije nego ova scena.  

 E, u tom grmu leži zec  

Strana koja ima kalašnjikov, u ovom slučaju Đuro, ima istorijske činjenice na svojoj strani. Onaj u koga je uperen isti taj kalašnjikov, u ovom slučaju Rene, poklopi se ušima i nema valjane argumente za raspravu. Poenta scene – istoriju pišu pobjednici.

E, u tom grmu leži zec. Ko može i treba biti vrhovni tumač događaja iz devedesetih? Ko je pobjednik u zadnjem balkanskom ratu? Svi i niko. Zavisi koji udžbenik čitate, odnosno – zavisi kako se zove nauka koju proučavate: istorija, historija ili povijest.   

To istoriju na Balkanu i čini čudnovatom disciplinom, potpuno različitom od ostalih nauka. Matematika, naprimjer, ima istovjetne rezultate i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu. I u Briselu je dva plus dva – četiri. Sa istorijom, evo svjedočimo, to jednostavno nije tako. 

 Svaka ponaosob i svaka u svom toru

Ako izučavanje istorije može imati više različitih rezultanti, dakle – ako istorija nema samo jednu istinu, da li je onda uopšte možemo smatrati naukom? Valjda možemo. Zašto ne bismo mogli kada u našim javnim školama djeca izučavaju vjeru kao nauku.

Da podsjetimo, predmet se zove Vjeronauka. Vjera ne može da bude nauka, valjda je to jasno. Ako je vjera, onda nije nauka. Suština nauke je sumnja, a suprotnost vjere je sumnja. Nauka napreduje zato što sumnja, a vjera traži da se vjeruje bez sumnje, da se vjeruje bez preispitivanja.  

Dakle, ako nam je vjera proglašena naukom, nema razloga da sve naše istorije, historije i povijesti ne budu to isto. Svaka ponaosob i svaka u svom toru.  Kad već pričamo o istoriji, ne mogu a da ne spomenem knjigu koja mi je nedavno došla u ruke. Stiven Hoking se zove fizičar, naučnik koji ju je napisao, a knjiga u srpskom prevodu ima naslov „Kratka povest vremena“.  

 „Gdje voz se pretvara u vlak“

Pošto imam lijeno uho i usporenu moć zapažanja, tek negdje pred kraj knjige obratih pažnju na naslov: „Kratka povest vremena“. Da naglasim još jedared: „Kratka POVEST vremena!“ Nisam pogriješio, stvarno u naslovu piše „povest.“  

Postavlja se logično pitanje, kako je hrvatska riječ „povijest“ evoluirala u ekavicu pa u naslovu srpskog izdanja imamo „povest“? Raspitujući se naokolo, od svoga druga Bojana, koji se inače bavi izdavaštvom, saznah da je prvo izdanje ove knjige bilo hrvatsko.  

Knjiga je napravila veliki uspjeh u čitavoj regiji, pa je srpski izdavač, zbog bolje prodaje, odlučio u naslovu zadržati riječ „povijest“, ali u ekavičkoj varijanti. Para vrti đe burgija neće. 

Završit ću jednom pjesmom za djecu koju napisa vrli Vojo Šiljak: „Neka mi neko pokaže znak, Gdje voz se pretvara u vlak.“ Pa je li? 

Dva plus dva 

Matematika, naprimjer, ima istovjetne rezultate i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu. I u Briselu je dva plus dva – četiri. Sa istorijom, evo svjedočimo, to jednostavno nije tako.

Jedna istina

Ako izučavanje istorije može imati više različitih rezultanti, dakle – ako istorija nema samo jednu istinu, da li je onda uopšte možemo smatrati naukom? Valjda možemo. 

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana