Taj proces temeljio se na tekovinama građanske revolucije i izražavao se u razvoju svijesti o jedinstvu naroda koji žive na sjeverozapadnom i središnjem Balkanu. Oni su živjeli pod vlašću Austro-Ugarskog i Osmanskog carstva.
Vjerski prioritet
Ideja slobode na tom prostoru funkcionirala je kao ideja oslobađanja od višestoljetne austrijsko-mađarske i osmanlijske vladavine. Ona je logično orijentirala na povezivanje sve narode koji su se borili protiv tih carstava.
Ideja jedinstva je djelovala na narode koji su, u biti, govorili jednim jezikom. U konkretnom slučaju, to se odnosilo na Hrvate, Srbe, Bošnjake i Crnogorce, a nešto manje na Slovence i Makedonce. Vodeći nosioci modernih ideja uspjeli su da razviju razne oblike kulturne i političke saradnje, koja se izrazila u dva glavna kulturna i politička pokreta nastala tokom 19. i 20. stoljeća, ilirskom i kasnijem jugoslovenskom.
Iako su ideje narodnog, jezičkog, kulturnog i političkog jedinstva tih naroda bile snažne, one nisu mogle prevazići postojanje vjerskih razlika i naslijeđa teške prošlosti vezane za njihovo funkcioniranje u našoj historiji. To je uvjetovalo da su se u narodnim pokretima razvile grupe nosilaca razlikovanja u interesima i ciljevima emancipacije. Te vjerski utemeljene razlike uvjetovale su i nastanak nacionalnih političkih pokreta temeljenih na jedinstvu nacionalnog i vjerskog identiteta. On je bio suprotan idejama povezivanja na drugim pretpostavkama koje su onom posebnom, vjerskom, davale prednost nad onim elementima koji su bili izraz zajedničkog.
Osobito snažan nacionalistički pokret, temeljen na ujedinjavanju nacionalnog i vjerskog, nastao je u srpskom i hrvatskom dijelu južnoslavenskog pokreta za emancipaciju. Tako je nastalo stanje u kojem je došlo do potiskivanja svih elemenata nacionalnog identificiranja, tipičnih za građansku revoluciju zapadnog tipa. Nastale su nacije u kojima je biti Srbin značilo biti pravoslavac, a biti Hrvat značilo je biti katolik. Nestali su i Srbi i Hrvati koji nisu bili katolici ili pravoslavci.
Takva situacija dovela je do slabljenja ideje jedinstva, a pojačala separaciju među našim narodima. Ona je stimulirala ekstremne nacionalističke tendencije prisutne u oba naroda.
Ono što je bilo osobito tragično za zajedništvo, a i za svaki od tih naroda posebno, jeste činjenica da je u njima polagano gubila snagu ideja jedinstva. Došlo je do ekstremizacije i do pokušaja čišćenja tzv. nacionalnog prostora od predstavnika drugih naroda. Ekstremni izrazi takvih tendencija pojavili su se u našoj historiji u 20. stoljeću kroz nastajanje četničkog i ustaškog pokreta.
Opravdana briga
Razlog da ovo pišem sastoji se u činjenici da je u Hrvatskoj došlo do takvog razvoja ideje hrvatstva i hrvatske države u kojoj je, u načelu, bilo mjesta samo Hrvatima, a to znači, ujedno, i samo katolicima. Svi ostali su konstitucijom samostalne hrvatske države bili prevedeni u strance, neprijatelje države i naroda. To je osobito ekstremnu formu imalo u vrijeme kvislinške NDH, kada su Bošnjaci bili inkorporirani u Hrvate, a Srbi su podvrgnuti ekstreminaciji.
To se, u određenoj formi, ponovilo s Tuđmanovom Hrvatskom. On je donio Ustav u kojem su svi oni koji nisu Hrvati, a Hrvati su ostali samo katolici, proglašeni nacionalnom manjinom na tlu Hrvatske. Time su prevedeni u status gostiju u vlastitoj državi, bez aktivne političke legitimacije i pune ravnopravnosti u njoj. Kada se tome doda Tuđmanova ideja pomirenja ustaša i partizana, sa eliminacijom Srba iz statusa koji su imali ranijih vremena, sve postaje još opasnije. Tako postaje jasnije da su Srbi, imajući u vidu iskustva s ustašama, morali osjetiti strah i brigu za svoj status i budućnost. Ta briga se pokazala kao opravdana.
Ono što brine sve ljude koji misle demokratski je činjenica da se ovakav odnos prema manjinama, a prije svega prema Srbima u Hrvatskoj, koji su najstarija grupacija u njoj i s najviše prava koja su u historiji hrvatske države uživali, nije samo opća historija Srba. Nije to samo njihov organizirani i stimulirani egzil krajem proteklog rata. To su i nesputani izrazi mržnje i netrpeljivosti koji se javljaju dvadeset godina nakon tragičnih događaja koji su obilježili kraj prošlog stoljeća.
Izraženo je to u ratu protiv ćirilice, koji nema nikakav smisao i opravdanje, jer se radi o univerzalnom pismu prakticiranom i u Hrvata i drugih naroda. To su i zahtjevi za rezervacije određenih prostora za pijetet koji ima jedini sadržaj da zabranjuje pojavu bilo kojeg drugog znaka egzistencije osim hrvatskih simbola postojanja i prava. Zatim je to sadržano u akciji da se brak, umjesto građanskog sporazuma o zajedničkom životu dvoje ljudi, pretvori u ustavnopravnu kategoriju i time izdigne u metafiziku općeg i univerzalnog značenja koje on ima u katoličanstvu.
To su jasni izrazi jednog novog nacionalističkog ludila u toj zemlji. Šta bi bilo kad bi svaki od naših naroda, npr. Srbi ili Bošnjaci, zatražili da se sva stratišta, ona stara i novija, na kojima su izvršeni teški zločini nad njima u prošlosti ili u vrijeme ustaške eksterminacije Srba proglase za mjesta posebnog pijeteta? Naravno, nastao bi haos i stanje jedne vrste rata i mržnje.
Ono što najviše čudi jeste da oni koji se predstavljaju kao nosioci Isusove vjere ljubavi i praštanja šute na ova zbivanja. A ona imaju i obilježje vjerskih, ali se ne zahtijeva praštanje, pomirenje i zaborav, te se ne insistira na Isusovoj nauci jednakosti svih ljudi.
Nebo nad Hrvatskom jako je mračno.
