Lijepa si, zemljo ukleta

Tek sada, kada ga nema, potpuno razumijemo neprocjenjivu vrijednost profesora Sulejmana Redžića, autora dokumentarnog televizijskog serijala „Prirodna baština Bosne i Hercegovine“.

Tu nesvakidašnju zaljubljenost u naše pejzaže, u čudesnu razigranost i neponovljivu ljepotu naših planina, rijeka, jezera, vrleti, u duboku uvezanost bosanskog i hercegovačkog čovjeka i bogomdane prirodne magije koju naslijedi od svojih predaka, tu skoro djetinju opčinjenost ovdašnjim šumama, njihovom florom i faunom, ovaj tankoćutni bosanski gorostas golubijeg srca je nesebično iskazivao svojom nevjerovatnom energijom poput raspjevanog trubadura i nadahnutog slikara zaintrigiravši i druge da otvore svoja srca i dušu ovoj našoj jedinstvenoj ljepoti.

Uništavanje blaga

Teško da će se skoro naći takvih zanesenjaka i stručnjaka koji će svoju akribiju i talent tako uspješno otjeloviti u medijski jezik kakav jeste televizija. Po svojoj ostrašćenosti i privrženosti onome što je radio jedino se još može porediti s njim briljantni novinar Nijaz Abadžić, pionir ekologije i također bezgranični zaljubljenik u ovu prekrasnu zemlju. I, naravno, fenomenalni Dinno Kassalo sa svojim originalnim i vrlo duhovitim pristupom dokumentarnom zapisu, zbog čega je nagrađivan na najprestižnijim svjetskim televizijskim festivalima.

Hodim ovih dana tom magičnom zemljom, Sulejmanovom i Nijazovom i Dinninom, i počesto mi gorak okus protrese dušu i začas razdere idiličnu sliku kakvu su nam baštinila ova trojica osebujnih pjesnika s kamerom.

O bezdušnom nagrđivanju i uništavanju prirodnih dragocjenosti ove zemlje već sam toliko pisao, a i mnogi drugi; napisane su ozbiljne ekološke studije, formirane mnogobrojne nevladine i vladine organizacije i eko-udruge, ali čini se da je rezultat daleko od priželjkivanog. Uostalom, kao i u većini drugih djelatnosti u ovoj već 20 godina sluđenoj državi ukukuljenoj u dejtonskoj luđačkoj košulji.

Bolno je gledati kako ono vragolasto djevojče i kršni bosanski momci iz nadahnutih zapisa akademika Sulejmana Redžića nimalo ne poštuju tu božansku nagradu primivši je kao amanet čudesne ljepote.

Smradne i divlje deponije u kojim caruje ovovremenska čovjekova izmišljotina plastika osuđena na trajanje nekoliko hiljada godina i prkos svakom prirodnom rastakanju, uništene mladice već spaljenih, posječenih i iskrčenih šuma, zatrovana riječna korita u kojima plutaju raspadnuta riblja trupla, u goleme kloake pretvorena prirodna i vještačka jezera, sve su to samo stvarne sličice našeg svakodnevnog suočavanja s nemilosrdnim i bahatim odnosom našeg čovjeka spram svoga prirodnog okoliša.

A i tamo gdje čovjekova raspamećena i krajnje neodgovorna potreba da sve unakazi i opogani nije dobacila, tamo po prostranim pašnjacima i poljima na kojima kraljevuju divlje trave, drač i kukolj, tamo gdje su zapuštena vjekovna žitorodna polja, voćnjaci, vinogradi i pašnjaci najbolje se odslikava čovjekov potpuno poremećen odnos s prirodom – majkom hraniteljicom.

Obmane i opsjene

Ova država se i po tim vanjskim znacima odmah prepoznaje čim se prijeđe granična kontrola, po hiljadama i hiljadama hektara od Boga i ljudi zaboravljenih oranica nakon fascinirajućih slika do posljednjeg kvadratnog centimetra obrađene zemlje u Austriji, Mađarskoj, čak i Hrvatskoj. A tamo u tim uređenim državama o agrarnoj politici i motiviranju seljaka i zemljoradnika ne odlučuje 14 nadležnih ministarstava i još hiljade njihovih kojekakvih savjetnika, stručnjaka, komisija i potkomisija kao kod nas. Tamo u tim do najmanjeg detalja uređenim državama, bar kad je o poljoprivredi riječ, ogromni novci iz državnih trezora ne idu u ruke mnogoljudne i jalove administracije nego za istinske poticaje seljaku, farmeru, neposrednom proizvođaču i uzgajivaču.

Jezdeći ovom uspavanom zemljom čovjek stječe dojam da su nekada vrijedni i radišni Bosanci i Hercegovci naprasno izgubili svoju marljivost i povjerenje u vlastite ruke i znoj. Ili su se jeftino zanijeli obmanama i opsjenama kapitalističke „šarene laže“ o brzoj i dobroj zaradi pa najveći dio njih potrčao da pravi glomazne i rogobatne tržne centre, ružne trgovine i magaze svakojake nekvalitetne kineske robe na uništenom poljoprivrednom zemljištu, betonske skalamerije od hotela i prenoćišta u kojima su poslije rata ordinirale kojekakve Moldavke, Ruskinje, Rumunke i ostala tranzicijska sirotinja na radost i pohotu novopečenih tajkunčića i ogrezlih ratnih profitera, hiljade i hiljade restorana i kafana grozomornog izgleda u kojima su zgrtale pare kojekakve srbijanske cece, dare, seke, pice, mice i ostala turbofolk cirkusijada, a danas poput avetinjskih skloništa za pse lutalice i tranzicijsku sirotinju sva tri ljubljena naroda čame duž puteva i bestragija po cijeloj BiH.

Ima li boljih dokaza o besmislu ovog suludog jurcanja za lakim i ukletim novcem od avetinjskih tržnih „megapolisa“ poput propale pijace „Arizona“ u Brčko Distriktu ili „bulevara“ napirlitanih staklastih tržnih centara pored Viteza ili sličnih takvih pijaca i pazara diljem ove zemlje koji danas zjape prazni i bez kupaca.

Hoće li doći konačno mnogima iz guzice u glavu da se treba vratiti toj čudesno lijepoj i širokogrudoj bosanskoj zemlji i u njoj potražiti utočište i razloge svome boljitku i svojoj sigurnijoj budućnosti. Naravno, u znoju lica svoga – bez toga, gospodo draga, ne ide.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.