2. DIO – Ponedjeljak ujutro
Točno u 9:00 sati, vrata stana su se otvorila. Igor je ušao u svom najboljem odijelu, a za njim je koračala Mia, noseći dizajnersku torbicu i držeći ključeve u ruci.
„Nadam se da si spakirala kutije“, rekao je Igor, ugledavši me kako mirno sjedim za blagovaonskim stolom.
Nisam bila sama. Preko puta mene sjedio je gospodin Kovač, moj odvjetnik za korporativno pravo.
„Oprostite, tko ste vi?“ upitao je Igor, naglo zastavši.
Odvjetnik Kovač je ustao, zakopčao sako i izvadio mapu s dokumentima. „Ja sam pravni zastupnik gospođe Ane. Došao sam kako bismo finalizirali vašu deložaciju, gospodine.“
Igor se nasmijao. „Moju deložaciju? Ja plaćam najam za ovaj stan! Moje ime je na ugovoru!“
„Vaše ime je na ugovoru o najmu, točno“, mirno sam rekla, ustajući. „Ali plaćao si najam tvrtki za nekretnine čiji sam ja stopostotni vlasnik. Ovu zgradu kupila sam prošle godine prihodima od svoje e-commerce tvrtke u Njemačkoj. Znaš, onih ‘sitnica za mobitele’ koje prodajem na internetu.“
Igorovo lice izgubilo je svaku boju. „Ti… ti si vlasnica zgrade?“ zamucao je.
Okrenula sam se prema Miji, koja je zbunjeno gledala te papire. „A ti si Mia“, rekla sam blago. „Čujem da imaš uspješan startup za preprodaju dodataka. Zanimljivo je to. Moj financijski tim mi je jutros javio da tvoja tvrtka duguje više od 40.000 eura mom glavnom skladištu za robu koju si naručila na odgodu. Tvoj račun je upravo blokiran.“
Mia je ispustila ključeve. Zazvečali su po parketu.
3. DIO + ZAVRŠETAK – Račun dolazi na naplatu
Igorov odvjetnik pokušao je na sudu dobiti pola moje imovine, tvrdeći da je stečena u braku. Brzo je odustao kada je vidio predbračni ugovor koji sam mu podmetnula na potpis još prije pet godina, pod izlikom da „štitim njegovu menadžersku ušteđevinu od mojih poslovnih rizika“.
Mia ga je ostavila istog tjedna kada je proglasila bankrot.
Šest mjeseci kasnije, sjedila sam u svom novom uredu, pregledavajući narudžbe za nadolazeći kvartal. Interfon je zazvonio. „Ana, ovdje je neki Igor. Kaže da je hitno.“
Pustila sam ga unutra. Izgledao je iscrpljeno, u zgužvanoj košulji, ni sjena onog arogantnog čovjeka s obiteljske večere.
„Ana…“, počeo je tiho. „Sve je otišlo kvragu. Izgubio sam posao. Živim u garsonijeri. Shvatio sam koliko sam pogriješio. Mi smo obitelj, možemo li pokušati ponovno?“
Slušala sam ga, lica potpuno lišenog emocija. Nije mu bilo žao što me povrijedio; bilo mu je žao što je izgubio luksuz za koji nije ni znao da sam mu ga ja pružala.
„Imaš tri minute da izađeš iz moje zgrade prije nego što pozovem osiguranje“, rekla sam mirno, ne skidajući pogled s monitora.
Pokušao je nešto reći, ali je u mojim očima vidio samo prazninu. Okrenuo se i izašao.
Naslonila sam se u stolici i popila gutljaj kave. Mislio je da je moja tišina znak slabosti. Nije shvaćao da oni koji rade u tišini, imaju najglasnije rezultate.
Sviđa li ti se ovaj realističniji smjer i želiš li da napišem još jednu priču u kojoj glavni lik koristi pametne poslovne poteze da uzvrati udarac?
