„Telefon“, ponovio je muškarac sa suvozačkog mjesta.
Zaključala sam zaslon i gurnula uređaj dublje u džep.
„Banka mi je poslala obavijest. Mogu vam pokazati kada stignemo u postaju.“
„Nema potrebe. Predajte ga.“
Sagnuo se između sjedala i pokušao ga dohvatiti.
Odmaknula sam se prema vratima.
„Ako ste policajac, znate da bez naloga ne smijete pregledavati moj telefon.“
Na trenutak je izgubio strpljenje.
„Prestani glumiti pametnu ženu i daj ga ovamo.“
Više nije koristio službeni ton.
Dok mu je tijelo zaklanjalo pogled vozača, pet puta sam pritisnula bočnu tipku. Telefon je zavibrirao i pokrenuo hitni poziv. Nisam znala hoće li operater čuti išta kroz kaput, ali počela sam govoriti glasnije.
„Koliko još imamo do Rijeke? Još smo u Sloveniji, zar ne?“
Muškarac me zgrabio za zapešće.
„Ugasi telefon.“
„Rekli ste da idemo u policijsku upravu. Zašto ne vozimo prema graničnom prijelazu?“
Vozač je opsovao.
„Rekao sam ti da joj odmah uzmeš mobitel.“
Automobil je naglo ubrzao.
Pokušala sam izvući ruku, ali stariji muškarac čvršće ju je stisnuo. Tada su se iza nas pojavila plava svjetla.
Vozač je pogledao u retrovizor.
„Ne zaustavljaj se“, rekao je njegov suputnik.
Ispred nas se iz sporedne ulice uključilo označeno vozilo slovenske policije. Drugo nam je zatvorilo prolaz sa stražnje strane.
Vozač je pritisnuo kočnicu toliko naglo da sam udarila ramenom u sjedalo ispred sebe.
„Ruke na upravljač!“ začuo se glas iz zvučnika. „Ne izlazite iz vozila!“
Stariji muškarac pustio je moje zapešće i pokušao skinuti gornji dio uniforme. Nije stigao.
Slovenski policajci otvorili su vrata, izvukli obojicu i položili ih na cestu. Jedna policajka pomogla mi je izaći.
Noge su mi drhtale.
„Jeste li ozlijeđeni?“
„Nisam. Rekli su da su hrvatska kriminalistička policija.“
Pokazala sam prema telefonu koji je pao ispod sjedala.
„Moj bivši muž navodno je nestao. Njegova majka tvrdi da je u bolnici.“
Policajka je razmijenila pogled s kolegom.
„Hotel je provjerio brojeve s njihovih iskaznica. Obje su krivotvorene.“
Odvezli su me u policijsku postaju u Kopru. Ondje sam prvi put razgovarala s pravim policijskim službenicima.
Provjerili su podatke preko hrvatskih kolega.
Nikša nije bio prijavljen kao nestala osoba.
Karla Pavletić također nije bila na popisu nestalih.
Nijedna hrvatska policijska uprava nije poslala službenike po mene niti zatražila moje hitno saslušanje.
Cijela priča o nestanku bila je izmišljena.
U automobilu su pronašli dvije lažne službene iskaznice, kupljene uniforme, plastične vezice, tri mobitela i kameru kojom su snimali razgovor u hotelu.
Na memorijskoj kartici nalazila se tekstualna datoteka pod nazivom „Razgovor s Mirelom“.
Pitanja su bila zapisana istim redoslijedom kojim su mi ih postavljali:
Putuje li sama?
Zna li netko gdje boravi?
Koliko novca ima na računu?
Postoji li osoba koja će primijetiti ako se ne javi?
Na dnu je stajala posljednja uputa:
„Ne spominjati novac prije prelaska u Hrvatsku. Ako odbije suradnju, snimiti da prijeti Nikši.“
Slovenska policija predala je podatke hrvatskim istražiteljima. Broj koji je dvojici muškaraca slao upute bio je registriran na prepaid karticu, ali je lokacija uređaja vodila do unajmljene kuće u Kostreni.
Kuća je bila rezervirana četiri dana prije našeg razvoda.
Ugovor o najmu potpisala je Karla Pavletić.
Pravi hrvatski policajci ušli su u kuću iste večeri.
Nikšu su pronašli kako leži na medicinskom krevetu u prizemlju. Noga mu je bila omotana zavojem, a uz krevet su stajale štake.
Zdenka je sjedila u kuhinji.
Karla, žena koju je oženio toga jutra, pokušala je pobjeći kroz stražnja vrata.
Kad je Nikša ugledao policajce, zaboravio je da navodno ne može ustati. Skočio je s kreveta i napravio tri koraka prije nego što su ga zaustavili.
Ispod zavoja nije bilo gipsa, otekline ni ozljede.
Nijedna bolnica u Rijeci, Opatiji ili okolici nije imala zapis o njegovu prijemu.
Na stolu pokraj kreveta pronađeno je moje rješenje o razvodu, fotografija moje bankovne kartice i ispis stanja računa koji je Nikša sačuvao iz dokumentacije korištene pri podjeli imovine.
Uz njih je ležala unaprijed pripremljena izjava.
Prema toj izjavi, ja sam nakon razvoda sakrila 94.000 eura zajedničke imovine. Dobrovoljno sam ih pristala vratiti Nikši, a zauzvrat on neće prijaviti da sam ga iz ljubomore gurnula niz stepenice na dan njegove svadbe.
Na kraju dokumenta ostavljeno je prazno mjesto za moj potpis.
Na prijenosnom računalu bila je otvorena stranica moje banke.
U zasebnoj mapi nalazio se video koji su planirali snimiti nakon mog dolaska. Karla je pred kamerom trebala glumiti uplašenu suprugu, Zdenka uplakanu majku, a Nikša nepokretnog čovjeka kojega je bivša žena navodno ozlijedila.
Dvojica lažnih policajaca trebala su me natjerati da otključam bankovnu aplikaciju, prebacim novac i potpišem izjavu.
Nakon toga bi me ostavili pred policijskom postajom i zaprijetili objavljivanjem snimke ako išta prijavim.
Nikša je na prvom ispitivanju sve negirao.
„Karla je unajmila kuću. Nisam znao ništa o lažnim policajcima.“
Karla je tvrdila suprotno.
„Nikša je rekao da mu Mirela duguje novac. Uvjeravao me da je to samo agresivniji način naplate bračne stečevine.“
Zdenka se držala svoje priče.
„Samo sam željela da se Mirela vrati i brine o njemu. Nisam znala da će je netko dovesti silom.“
Njihove priče raspale su se čim su istražitelji otvorili zaplijenjene telefone.
Tri tjedna prije razvoda Nikša je dvojici muškaraca poslao fotografiju moje putovnice i potvrdu rezervacije u Portorožu. Pristupio je staroj zajedničkoj adresi elektroničke pošte, za koju sam zaboravila promijeniti lozinku.
U jednoj poruci napisao je:
„Bit će sama i emotivno iscrpljena nakon razvoda. Ako vidi uniforme, neće praviti probleme.“
Zdenka mu je odgovorila:
„Prvo ću je nazvati i reći da si u bolnici. Ako odbije, odmah šalji njih.“
Karla je dodala:
„Neka je pitaju za razvod i nestanak. Mora vjerovati da je osumnjičena prije nego što stigne u kuću.“
Pronađen je i dokaz o uplati predujma lažnim policajcima. Nikša im je dao 3.000 eura iz novca prikupljenog od svadbenih uzvanika. Ostatak su trebali dobiti nakon prijenosa moje ušteđevine.
Tek tada sam doznala zašto mu je novac bio toliko potreban.
Tijekom posljednje dvije godine braka Nikša je preko internetskih kladionica i brzih zajmova napravio dug veći od 70.000 eura. Rate je skrivao tako što je poštu preusmjeravao na majčinu adresu.
Karli je prije vjenčanja pokazao krivotvoreni bankovni izvadak i tvrdio da će nakon razvoda dobiti polovicu moje ušteđevine.
Kad je shvatila da je sporazumom dobio samo svoj automobil i nekoliko tisuća eura, nije otkazala vjenčanje. Pristala je sudjelovati u planu jer je i njezina obitelj već potrošila velik iznos na proslavu, a ona nije željela priznati da se udala za čovjeka bez novca.
Građanski brak sklopili su rano ujutro.
Nakon toga nisu otišli u svečanu dvoranu. Sakrili su se u kući u Kostreni i poslali Zdenku da gostima kaže kako je mladoženji pozlilo.
Trideset pet stolova ostalo je postavljeno, a uzvanici su satima čekali objašnjenje.
Prvi dio njihova plana bio je lažni poziv o bolnici.
Drugi su dio bila dvojica muškaraca u uniformama.
Treći dio trebala sam biti ja, prestrašena dovoljno da im predam sve što sam godinama štedjela.
Istraga je trajala mjesecima.
Voditelj hotela predao je snimke nadzornih kamera i posvjedočio da mu muškarci nisu dopustili zadržati njihove iskaznice radi provjere. Moja prijateljica Sara sačuvala je podatke o dijeljenju lokacije. Snimka hitnog poziva zabilježila je kako mi jedan od njih naređuje da predam telefon.
Kamera koju su sami donijeli postala je jedan od najvažnijih dokaza protiv njih. Snimila je trenutak kada su pitali putujem li sama, koliko novca imam i hoće li netko primijetiti moj nestanak.
Nikša je nakon toga pokušao tvrditi da su muškarci djelovali samostalno.
Tada je jedan od njih sklopio sporazum s tužiteljstvom i priznao sve.
„Nikša nam je dao fotografije, adresu hotela i scenarij. Rekao je da njegova bivša žena mora vjerovati da joj prijeti optužba za pokušaj ubojstva. Nismo je smjeli pustiti dok ne prebaci novac.“
Karla je ubrzo također počela surađivati. Predala je glasovne poruke u kojima Nikša objašnjava kako će nakon prijenosa novca dio duga vratiti, a ostatkom platiti njihov medeni mjesec.
Zdenka me poslije pokušala nazvati s tri različita broja.
Nisam se javila.
Zatim mi je poslala poruku:
„Bez obzira na sve, provela si s njim devet godina. Ako povučeš prijavu, možda mu neće uništiti život.“
Odgovorila sam samo jednom:
„Nisam ja kupila uniforme.“
Nakon toga sam promijenila broj, lozinke i bankovne pristupne podatke. Sud mi je odobrio zabranu približavanja i kontaktiranja.
Nikša i Karla ostali su u braku kraće nego što je trajala istraga. Ona je iz pritvora preko odvjetnika zatražila razvod, tvrdeći da ju je prevario oko dugova i imovine.
Zdenka je pred rodbinom govorila da sam iz osvete uništila svadbu njezina sina.
Nitko joj nije odgovorio kada je na sudu puštena snimka njezina glasa:
„Prvo ću je nazvati i reći da si u bolnici. Ako odbije, odmah šalji njih.“
Presudom su Nikša i dvojica lažnih policajaca proglašeni krivima za pokušaj iznude, lažno predstavljanje i pokušaj protupravnog oduzimanja slobode. Karla je odgovarala za pomaganje i sudjelovanje u pripremi lažne izjave. Zdenka je dobila uvjetnu kaznu, obvezni rad za opće dobro i zabranu kontakta sa mnom.
Moja ušteđevina ostala je netaknuta.
Hotel mi je vratio novac za neiskorištene dane i službeno se ispričao jer je muškarce pustio do mog apartmana bez provjere kod slovenske policije.
Šest mjeseci poslije ponovno sam otišla u Portorož.
Ovaj put nisam uzela najveći apartman. Odabrala sam malu sobu s balkonom, spakirala samo jedan kovčeg i prvi put isključila telefon bez straha da će mi netko narediti da se vratim.
Drugog dana nakon našeg razvoda Nikša se ponovno oženio.
Trećeg dana pokušao mi je ukrasti život koji sam izgradila bez njega.
Na kraju je izgubio slobodu, novu suprugu i posljednju osobu koja je još vjerovala njegovim riječima.
A ja sam izgubila samo jednu noć odmora.
