Bio sam u autobusu kada je moja beba počela toliko glasno plakati da su se svi okretali i gledali u nas. Bilo mi je strašno neugodno. Šta god da sam pokušavao, nije prestajao.
Na jednoj stanici ušla je starija žena. Sjela je pored mene i nasmiješila se mom sinu.
„Kako lijep dječačić“, rekla je. A onda je dodala: „Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo odmora.“
Ponudila se da pričuva moju bebu. Bio sam iscrpljen, pa sam joj ga pružio.
Čim ga je uzela u naručje, prestao je plakati. Nasmiješila se i rekla: „Eto, tako. Godinama nisam držala ovako malu bebu.“
Sljedećih 20 minuta tiho ga je ljuljala dok je gledala kroz prozor.
Kada se autobus približio sljedećoj stanici, ustala je, i dalje držeći moju bebu u naručju.
„Ovo je moja stanica. Žao mi je što ti više ne mogu pomoći.“
„Ne, hvala vam puno“, rekao sam.
Ali onda je iznenada krenula brzo prema vratima, i dalje držeći moje dijete.
Odmah sam ustao i krenuo za njom.
Prije nego što sam išta stigao reći, zaustavila se kod prozora na zadnjem dijelu autobusa i pokazala prema vani.
Tamo je bilo gradilište s ogromnim žutim bagerom.
Moj sin je odmah počeo da se smije i udara nogicama.
Žena se nasmijala.
„Evo ga.“
Zbunjeno sam je pogledao.
„Šta?“
Nasmiješila se i vratila mi bebu.
„Moj pokojni unuk bio je opsjednut takvim bagerima. Svaki put kada bi ugledao jedan, odmah bi prestao plakati.“
Osmijeh joj je pomalo nestao s lica.
„Godinama nisam mislila na njega.“
Nježno je dotakla ruku mog sina, a zatim izašla iz autobusa.
Dok su se vrata zatvarala, shvatio sam da ona uopće nije pokušavala odvesti moju bebu.
Samo se sjetila nečega zbog čega se nekada i njenom unuku pojavljivao osmijeh.
