Vučiću, Sarajevo i Sarajlije zaslužuju da im se poklonite!

Tvoji biografski podaci Vuče govore da si kao gimnazijalac volio istoriju, pored toga što si bio i odličan đak, svi su izgledi da si je slabo i savladao, vjerovatno ne shvativši da je „istorija i učiteljica života“.

Volio si i šah igrati, te si bio i pionirski prvak Beograda, što bi trebalo značiti tvoje dobro poznavanje značenja našega šahovskoga gesla „Gens una sumus“ što mi i malo garantuje i tvoju pripadnost ovome „jednome rodu“.

Završio si Pravni fakultet, Vuče bio si mi komšija u Beogradu, udaljen nekih par stotina metara u ulici zvanoj Bulevar Revolucije. Upravo iz toga komšijskoga perioda, Vuče rado ću ti ispričati ovu kraću anegdotu iz studentskih dana. Kao student Elektrotehničkoga fakulteta istoga nam Univerziteta u Beogradu, okupljeni brucoši, sve odlikaši svojih škola, u amfiteatru br. 65 /zgrada fakulteta / na prvi čas matematike ulazi, za nas docnije čuveni i prepoznatljivi strah i trepet matematičke nauke, prof. dr . Mitrinović, koji je poslije dužeg razgledanja sviju nas u punome amfiteatru, odmjeravajući nas od glave do peta, konačno i progovorio: „vidim vas ovdje puno pravnika…“ itd. aludirajući na blizinu Pravnoga fakulteta i na teškoću studija elektrotehnike i posebno saznanja iz matematike. Vidiš Vuče, već si tada vjerujem bio tako promoćuran i dalekovidan da si na vrijeme skrenuo putevima pravnih nauka, jer je tehnika veoma zahtjevna.

Rođen si Vuče u martu 1970. godine, upravo tih dana, kada sam kao inžinjer i stručnjak svoga poziva završio fabrike „Zlataru i elektrolizu bakra“ u Boru i u periodu tvoga rođenja sam polagao kamen temeljac za novu fabriku Aluminija u Mostaru, za koju danas ne postoje Srbi.
Mnogo toga bih ti još mogao nabrajati Vuče u želji i sa ciljem da i naši čitaoci spoznaju neke naše sklonosti i naše različitosti.

Ti si Vuče rođen u glavnome gradu tvoje države Republike Srbije, a ja sam rođen u glavnome gradu svoje države Bosne i Hercegovine. Sunarodnjaci smo, jer smo pripadnici istoga pravoslavnoga vjerskoga naslijeđa, ti si srbijanski Srbin a ja sam bosanski Srbin, što bi značilo da nas jedan te isti Bog nadzire i da bi nas trebao nadahnuti istom mudrošću i ljudskošću, shvatanjima pripadnosti istome rodu, izvorima ljubavi i poštenja odnosa čovjeka prema čovjeku, te poimanju svih naših različitosti ljudskoga roda i poštovanja i njihovih običaja i vrijednosti, kao i svojih sopstvenih. Da li su istinska i naša poimanja kao sunarodnjaka na istoj talasnoj dužini, kao odličnih učenika svojih gimnazija, kao zaljubljenika u drevnu i mudru šahovsku igru i konačno kao sudionika i posmatrača iz nedavne prošlosti događanja na našim prostorima, kao i iskrenih i realnih pogleda u našu cjelovitu budućnost. Sve nam govori, istina je da smo poput sunčane duge nijansirani sa bezbroj boja i da postoji odredjena „razdešenost“ / stručnim žargonom / razlika u frekvencijama ili talasnim dužinama.
 

Nedavna tvoja posjeta Sarajevu Vuče, kod mene je izazvala odmah neku pozitivnu euforiju, nadu i želju, u konačnom ostvarenju pravoga puta naših zajedničkih kretanja, susreta i poimanja nam istinskih zajedničkih vrijednosti suživota i cjelokupnih društvenih odnosa među svim našim narodima i našim državama Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Svoje ushićenje takvim pojavama i tvojih nakana veoma brzo i konkretno je našlo mjesta i u jednome mome napisanom članku ovim povodom, iako sam se odmah sutradan susreo sa drugim i mnogim člancima autora, mojih vrlih komšija, koji su istinski upozoravala sa negativnom konotacijom i po onoj našoj narodnoj; „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“. Niti sam htio, niti želio apriori prihvatiti takva tumačenja, jer sam želio ostati u kontinuitetu nadanja dolaska tih boljih vremena i sa tvojim Vuče, naglašenim pozitivnim razmišljanjima, ali ne i u deklerativnome smislu, svih tvojih predhodnika i pisaca razno raznih memoranduma, ideoloških blesimera i pogubnih kreatora agresorske politike prema mojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Međutim, čitam ovih dana Vuče tvoju izjavu povodom stogodišnjice početka Prvoga svjetskoga rata i nedolaska u Sarajevo, a u vezi ploče postavljene na nedavno obnovljenu Vijećnicu u Sarajevu, koja je zapaljena 1992, gdje piše: „Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite“.
Kažeš Vuče, kako mediji objavljuju: “Ne mogu da stojim pored table gde se govori o srpskom fašističkom agresoru”, i dodaješ ; da to “ne može i ne želi i da se tako oseća”.
Hej Vuče, Vuče nisam ti bez razloga u uvodu ovoga pisma napominjao naše dane uzoritih i odličnih učenika svojih gimnazija, kakve li to veze ima sa ovim navodima i sadržaju. Ti si Vuče mlađan, rođen tek 1970. godine, kada sam ja neposredno kao odlični učenik sarajevske gimnazije 1955. godine u 6-tom razredu gimnazije, mjesecima sjedio i koristio bogatu književnu literaturu, u ovoj


Spomen ploča na Vijećnici

Vijećnica 25/26.august 1992. kada su je spržili srpsko-crnogorski agresori

Kusturica i pokusturice

Kuća “Živa lomača”

Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci, radeći na referatu „Gorski vijenac“ od Njegoša. Dakle, ovo je bilo mjesto moje mladosti, sopstvenoga nadahnuća, maštanja i sazrijevanja za neko moje buduće usmjerenje i opredjeljenje, eto me na Elektrotehnički fakultet u Beograd / tada još nije počeo sa radom sarajevski studij elektrotehnike / dakle u tvoj neposredni komšiluk. Ne znam Vuče, kako bi se ti osjećao i o čemu bi razmišljao kada bi mi iz Bosne i Hercegovine, u ulozi agresora tvojih sunarodnjaka, rušili i palili redom i Saveznu skupštinu i Narodnu banku i Pravni fakulte i hotel „Mažestik“ i moj Elektrotehnički fakultet i spomenik Vuku Karadžiću i šta sve još ne u nizu ulice Bulevara Revolucije.

Budi siguran Vuče, da ovo nedjelo paljenja i uništenje i naše bogomolje ljudskoga uma i naše duhovne i duševne hrane, generacija i generacija koja se školovala i koristila ovaj bogati knjižni fonda, nije ništa drugo već jedan očit primjer, nažalost; „srpskoga fašističkoga agresora“ koji je nakanio uništiti ne samo ovakve vrijednosti već nam oduzeti i mnoge naše ljudske živote. Teško je za ovakve i slične slučajeve i govoriti o nekome izvinjenju ili pokajanju, a još je tragičnije nastojati sve to zaboraviti i neostaviti duboke tragove za naša sjećanja, pa makar to bile i ovakve ploče, kako nam buduće generacije ne bi nikada nešto slično ponovile. Zar Vuče, ova ploča i natpis njenoga sadržaja i može navesti na pomisao da se i ti sa cjelokupnim srbijanskim rukovodstvom ne nađete u Sarajevu, njegovi građani i grad to zaslužuju, da se tiho bar još jednom duboko i najdublje poklonite njima i na određeni i dostojanstven način još jednom iskažete dobru i istinsku volju za promjenom svoga kompasa i kursa kretanja i ponašanja, baš u glavnome gradu ove nam jadne i napaćenje zemlje, u mome rodnome Sarajevu, u dobroj mjeri agresorskim naletima i osvajačkim ambicijama i sa istoka i sa zapada.

Čitam Vuče u dnevnoj štampi, da kaniš sa svojim saradnicima toga dana boraviti i prisustvovati vašim svečarskim danima u „Andrić gradu“ i našem nekada lijepome Višegradu. Tvoji idoli Vuče, a naši dokazani nacionalistički predstavnici ove agresorske tvorevine, guslara Miće iz Laktaša i nekadašnjega filmadžije Emira i „velikoga Srbina“ / nakon što se pokusturičio nisam siguran da se zna pravilno i prekrstiti / upriličiće ti ceremonijalni doček, kako bi i od zaborava otrgli užasni agresorsko fašistički čin spaljivanja preko 80 svojih komšija u kući, koju bi najradije zbrisali sa lica te vaše ponosne „srpsko nacionalističke tvorevine“ za koju bi se i naš Nobelovac u grobu svome prevrtao, uz sva ta saznanja o nedjelima, naših sunarodnjaka.

Nedavno si Vuče bio i u posjeti sa kancelarkom Angelom Merkel, te mi nije znano odakle ti odmah ocjene i procjene da se Srbija i može uporedjivati sa Njemačkom i Austrijom, jer po svojim civilizovanim i demokratskim tokovima i konkretnim razmišljanjima, razlike su između neba i zemlje. U svakome slučaju dobro bi bilo Vuče da se orijentišeš u izboru jednoga pametnoga mentora iz tih zemalja i da uspješno doktoriraš iz međunarodnoga prava, jer sa Mićom iz Laktaša možeš samo naučiti guslati i samo guslati, uz neku primjerenu farmu stada ovaca, ali ne i u Evropi kojoj stremiš.
Tvoje poimanje jednoga roda, nacionalno – nacionalističkoga je daleko od naše šahovske realnosti i stvaranja širom svijeta našega šahovskoga roda, zato ti i preporučujem da se na vrijeme okaniš i započete svoje šahovske igre, bliže su ti gusle i „Dragačevske trube“ pa se i dalje samo „duhovno bogati“ u svome miljeu.

Kao nekadašnji profesor uspješnih generacija mladih ljudi, vjeruj mi Vuče i pored dobre moje volje i nastojanja da te zadržim bar na popravnome ispitu, kako bi tebi donekle i dalje vjerovali građani Bosne i Hercegovine, posebno moje Sarajlije, dolazim do novih saznanja da duboko srljaš u provaliju beznađa iz koje će teško izroditi klice razuma, dobrih komšijskih odnosa i vjerovanja u bolje sutra. Otrijezni se i nemoj dozvoliti da i za tebe Sarajevo zamiriše na Teheran, poput „mirisnih“ stajskih opanaka tvoga „seoskoga đilkoša“ i guslara, Miće iz Laktaša.

Svi smo učili istoriju, ali je ona za sve nas ipak „učiteljica života“ te budimo njeni principijelni i istinski tumači.

S poštovanjem,
Mr. Milan Jovičić, dipl.ing.el.
Mostar, juni 2014 god.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.