Isto, na žalost, više-manje vrijedi i za mene. Punih 10 godina ovaj stan u kojem boravim u Njemačkoj funkcionirao je besprijekorno. ‘Malo je ružan i star, ali sve funkcionira’, rekla mi je baka. Čim sam došla u nepuna tri mjeseca jedna stvar za drugom su se počele kvariti bez prestanka. Jadnog gazdu, koji je porijeklom Turčin (važno za priču) sam izgnjavila na telefon svako malo. Već me bilo strah da će nas potjerati iz stana. Ali što ja mogu kad se stalno nešto kvari, a on je dužan po ugovoru popravljati u stanu – jer je njegov stan! Pa mi je tako ‘riknulo’ svašta; od kotlića, plinske peći (cijelu zimu sam se grijala na struju i kuhinjsku plinsku peć), otišli osigurači, a čim sam se vratila nakon Uskrsa iz Hrvatske počela je propuštati cijev ispod kade i voda je curila susjedi u stanu ispod po zidovima, piše “Croexpress“.
Gazda kao gazda, iako posjeduje par zgrada, automehaničarsku radionu, par kuća i tko zna što sve ne, jedva da je pristao popravljati vlastiti stan. Još je htio da ja zovem majstore i platim zadnji popravak. Puna dva tjedna sam čekala da dođe majstor i zakrpa cijev, a sad čekam već više od 2 tjedna da dođe drugi srediti pločice u kupaoni koje je ovaj morao razbiti kako bi došao do cijevi. Izgleda da ću opet morati zvati… Eto da znate što vas može snaći u starom unajmljenom stanu. Ali sigurna sam da ima i dobrih gazdi koji će rado izaći u susret, pošto mu već plaćate najčešće ne baš jeftinu rentu.
Osim interneta, Hrvatska je, čini mi se, u još nečemu naprednija od Njemačke. Ljudi moji ovdje je droga doslovno na svakom čošku! Svako jutro kad izađem iz zgrade i krenem na kurs obujmi me miris marihuane. I ne samo ujutro nego u svako doba dana, pogotovo kod srednje škole u blizini. Mislim da možda 2-3 puta nisam osjetila taj miris dok sam prolazila tamo. Policija to jako dobro zna, ali očito toleriraju sitne ribe i koncentriraju se na velike. Možda nije ni to loše, ali ako ste mislili da će vam djeca u Njemačkoj biti zaštićena od droge i alkohola gadno ste se prevarili! Većina ljudi koje sam ovdje upoznala redovito konzumira neku vrstu opijata, najčešće travu i alkohol, ali i kokain i svašta nešto nisu rijetkost.
Pošto je ovo država sa puuuuuuno nacionalnih manjina i u to puno većem broju nego u Hrvatskoj, imaju još jedan veliki problem, problem uličnih bandi. Doslovno postoje kafići po nacionalnostima i ako se nađete u jednom i slučajno nekoga krivo pogledate loše vam se piše. Imali smo jedno neugodno iskustvo u albanskom kafiću usred bijela dana u koji smo ušli jer je imao lijepu terasu na suncu, tada još kao amateri u novoj državi. Prijatelju je prišao dječačić od kojih 4-5 godina, čvrsto ga uhvatio za ruku i kao baja od 40+ godina počeo ispitivati od kuda je, da li je Srbin i što hoće tu. Ali kad su čuli da smo Hrvati došla mu je mama, malo ga ispljuskala i ispričala se, te nas prijateljski uslužila, pošto nismo Srbi, naravno.
Stvar je u tome što su kafići uglavnom paravani za dilanje droge, prostituciju, kockarnice i svašta nešto pa čim dođe netko novi spremni su na mogući protunapad. U nekima možete na šanku kupiti drogu. Ne znam da li je tako u svim gradovima u Njemačkoj, ali u mom su nacionalne bande jako ozbiljne u svojem ‘djelovanju’. Čula sam puno priča u kojima je netko završio ispikan ili mrtav jer je prodavao drogu na krivoj strani ulice, odveo krivu djevu na dejt i slično. Ali ako nemate posla s njima sigurni ste.
Izvukla sam pouku da se najbolje družiti sa svojima i Nijemcima, te strancima ako se uvjerite da nisu opasni ili pripadaju nekoj tzv. organizaciji.
Osim toga, kao što većina zna, prostitucija je ovdje legalna. U jednu ruku je to super jer su žene ipak zaštićenije, a i pridonose državnoj blagajni, a u drugu je… tužno. Da ih samo vidite, preružna je situacija na ulicama. Većinom se radi o strankinjama iz istočne Europe koje uz to imaju i pravi posao, najčešće u nekoj knajpi. Ali nekako su jadne i izgledaju nesretno. Žene su ovdje situirane i s novčane strane jako dobro žive, pogotovo ako su rastavljene i imaju 2-3 djece.
Rastavljenim muškarcima koji imaju djecu se gotovo pa ne isplati raditi jer više od pola plaće moraju dati ženi za alimentaciju tako da ih je strašno puno namjerno na socijalnoj pomoći uz koju rade nešto na crno i tako preživljavaju.
Btw. danas je 110. dan kako sam u Njemačkoj. Još najmanje toliko, a onda tko zna gdje me život dalje vodi! Čini se kao da je prošlo puno više, ali još se integriram…
