Zašto nije potrebno imati ni završenu osnovnu školu za bavljenje politikom

Slab odaziv na izbore ili referendume pokazuje sve širu apatiju zbog sve slabijih rezultata demokratskog procesa i procedura. Demokratija, iako poznaje široku osnovu aktivnog i pasivnog biračkog prava, daje sve manje rezultata, ulazi u krizu poput onih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, koje su na vlast dovele populiste koji su proizveli zločinačke režime s katastrofalnim posljedicama. Od zainteresiranih, barem djelomično upućenih, a apatičnih građana nema doprinosa, dok idiotesi glasaju za svoje favorite koji su njima nalik. U Bosni i Hercegovini to bi značilo trajnu vlast Radončića, Čovića i Dodika.

Nazovete li nekoga danas idiotom, prema psihološkoj terminologiji i općoj semantici, uvrijedit ćete ga i imat će vas pravo tužiti. Da ste nekim slučajem građanin Atine iz perioda Perikla ili Solona, i nazovete nekoga idiotom, bili biste pohvaljeni za ukazivanje na pojedinca koji je, radi sebičnih, svojstveničkih težnji, nezainteresiran za opće poslove grada-države, odnosno za opće dobro. Grčki termin idiotes odnosi se na one građane polisa koji su zbog sebstva, svojstva –  idiosa, bili izvan bavljenja općim, odnosno upravljanja općim poslovima, izvan politike kao vrhunca ljudske djelatnosti, po Aristotelu. Prijezira vrijedni, sebični pojedinci, skloni samo privatnom, nisu radi toga gubili prava slobodnih građana, ali nisu uživali ugled. Smatrani su neznalicama, pa je riječ u obliku idiota ušla u latinski jezik i postala sinonimom ignorantu, neznalici, a kasnije i budali, glupanu, ili terminalnom i beznadno mentalno zaostalom pojedincu. Naime, Atinjani su posve i ultimativno razumskim smatrali učešće u općem dobru, pa je nerazumnim, ergo sebičnim, bio smatran izostanak istoga.

Starogrčki polisi, posebno Atina, smatraju se počecima demokratskih društava, država u kojima se vlast osvaja i gubi na izborima glasom naroda. Starogrčki filozofi Sokrat, Platon i Aristotel smatraju se prvim teoretičarima demokratski uređenih društava, naspram tzv. orijentalnoj despociji starih civilizacija, od Indije i Kine, do Plodnog polumjeseca. Pri tomu se, orijentalistički i evropocentrički, zaboravljaju barem dvije činjenice. Prvo, u polisima su aktivno i pasivno pravo glasa imali samo slobodni muškarci, žene su smatrane robom za trgovinu, poput stoke sitnog i krupnog zuba, a gradovi su obilovali robovima kao “jeftinom radnom snagom”. U najmanju ruku, bila je riječ o vrlo restringiranoj demokratiji s većinom obespravljenog stanovništva.

Drugo, u godinama uzleta klasične grčke filozofije i teorije države i prava, poput Platonovih Dijaloga, posebno Republike, ili Aristotelovih Etike i Politike, u navedenim uvjetima restrikcije, perzijski ahemenijski car Kir Veliki izdaje prvu poznatu Povelju o ljudskim i pravima pojedinaca, u kojoj jamči ravnopravnost pred zakonom i jednakost u pravima, pojedinačnim i kolektivnim, etničkim i vjerskim. Ta je povelja poznata pod nazivom Kirovi svici jer je bila napisana na tada uobičajen način, na svitku papirusa. Školski kurikulumi u globalno proširenoj evropskoj civilizaciji ovo uglavnom ne poznaju pa vape za temeljitom reformom koja uključuje poznavanje konsensualnih društava semitskog civilizacijskog kruga, koja su, također, dala temelje modernom pojmu demokratije.

IDIOTES KONTRA GRAĐANINA

No, u uvjetima današnjih društava, posebno tranzicijskih, u kakvo spada i Bosna i Hercegovina, građanin upućen u opće i zainteresiran za ostvarenje općeg dobra, dakle za bavljenje politikom kao vještinom upravljanja gradom, političkom zajednicom za opće dobro građana, u kakofoniji izmišljotina, jeftinog senzacionalizma, beznačajnosti, trica i kučina koje serviraju mediji, postaje nasušno potreban. Stoga, nije loše prizvati u pamet razliku između idiotesa i upućenog građanina jer se na tome temelji sva današnjica i stvarnost političkog života, odnosno manipulacije. Ako je pojedinac idiotes – neupućen u opće, već samo u svoje potrebe, nagone, predrasude, onda neće biti u mogućnosti razlučiti šta je stvarno rad za opće dobro, a šta tek puka deklaracija, propaganda, počesto garnirana nebuloznim optužbama i izmišljotinama.

Naime, ugodno mu je čuti da i pretendenti na opće, na funkcije odgovornosti u društvu, jesu njemu nalik. Zato voli reći kako su svi “političari isti”, kako su svi “lopovi i korumpirani”. Stoga je sklon prihvatati populističku retoriku o kojoj ne treba niti razmišljati, ona je tako jednostavna i daje ekspresna rješenja svih problema, od evroatlantskih integracija do opskrbe vodom. Zato bira glasnijeg, medijski prisutnijeg nasilnika koji se predstavlja manjim zlom, ali sposobnim da riješi sve probleme i potrebe idiotesa – od kačenja na neku budžetsku sisu, do legalizacije bespravno sagrađene kuće na javnom, ergo općem dobru.

Idiotes i njegov populistički favorit zapravo su esencijalno isti – ne razumiju, nisu upućeni u opće dobro. Ne znaju za njega. Zato se podupiru, prvi davanjem svog glasa drugom, a drugi podilazeći mu lažnim obećanjima. Upućen građanin u opće dobro, dakle znalac, jer idiotes je neznalica, prije svega je strpljiv i zna da se opće dobro gradi godinama i da ga je teško održavati, a posjeduje osjećaj odgovornosti da barem ne pokloni svoj glas populisti. Zbog toga bi se mogla konstatirati zakonitost da je puka demokratija općeg glasačkog prava, zbog većine idiotesa, sklona klizati u populizam, pa i kasniji apsolutizam te totalitarizam. Benito Mussollini vrlo je uspješno tako došao do apsolutne vlasti i totalitarne države kojoj se divio Adolf Hitler. Antipod demokratiji kao vlasti demosa, političkog naroda, jeste aristokratija kao vlast odličnika, najboljih, odnosno aristosa – upućenih u opće, znalaca borbe za opće dobro, ergo politike.

No, ograničavanje aktivnog i pasivnog biračkog prava na odličnike može dovesti do pojave elitizma, pokušaja nametanja hereditarnosti naslova odličnika, što je historija više puta, posebno u Evropi, pokazala, i konačno izrođavanje u apsolutizam. Winston Churchill poznat je po izjavi da je zastupnička demokratija najbolje loše rješenje koje imamo za pravednu vlast, no treba li na tome ostati?! Posebno ako u BiH na djelu vidimo šta znači zloupotreba demokratije, njezinih institucija, pa i urušavanje Monteskijeove podjele na parlamentarnu, izvršnu i sudsku vlast, kroz skandalozne sudske odluke donesene pod očitim političkim, odnosno pritiskom izvršnih vlasti na različitim nivoima.

Moderni teoretičar Benjamin Barber nadu polaže u nove medije i digitalne mreže, odnosno nešto što ona naziva teledemokratijom, kroz obrazujuću ulogu interneta i mogućnost televotinga. No, pogledamo li količine internetskog smeća (katkad svratite na poskok.ba ili avaz.ba ili srna.ba), proučimo li statistike posjeta stranicama koje nude znanje i onima drugog, prizemnijeg sadržaja, ne možemo se oteti dojmu da je teško vjerovati u naprednu ulogu interneta u razvoju demokratije. Mogućnost televotinga nije još uvijek povećala izbornu participaciju, makar i tako pasivnu radnju, u demokratskom procesu. Slab odaziv na izbore ili referendume pokazuje sve širu apatiju zbog sve slabijih rezultata demokratskog procesa i procedura. Demokratija, iako poznaje široku osnovu aktivnog i pasivnog biračkog prava, daje sve manje rezultata, ulazi u krizu poput onih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća koje su na vlast dovele populiste koji su proizveli zločinačke režime s katastrofalnim posljedicama. Od zainteresiranih, barem djelomično upućenih, a apatičnih građana nema doprinosa, dok idiotesi glasaju za svoje favorite koji su njima nalik. U Bosni i Hercegovini to bi značilo trajnu vlast Radončića, Čovića i Dodika. Zabrinjavajuće. Zapravo, jedina korist upotrebe elektronike jeste ona u samom činu glasanja i obradi rezultata koje je teško krivotvoriti ili lažirati.

Barber vjeruje u uključenost, odnosno volju građana da participiraju u općem, posebno se osvrćući na teoriju komunitarizma, sudjelovanja u vlasti na razinama komune, općine, na prvoj i najvažnijoj razini, kako je građanin polisa bio upućen, što mu kritičari zamjeraju. Oni smatraju da su građanske revolucije i razvoj građanskih društava u posljednja dva stoljeća inaugurirale pravo na idiotizam, dakle, pravo nezainteresiranosti za opće i punu privatnost, odnosno svojstvenost i sebstvo, pod uvjetom da ne ugrožavaju tuđa prava i slobode. No, ne zaslužuju li takvi vlast kakvu imaju? Ne zaslužuju li takvi građani Bosne i Hercegovine primitivnu avazovštinu i Radončića na vlasti?

KVALIFICIRANA DEMOKRATIJA

Ako i demokratija i aristokratija klize u totalitarizam ili apsolutizam, ima li rješenja? Možda bi trebalo razmisliti o institutu kvalificirane demokratije. Demokratije s certifikatom o znanju za konzumaciju aktivnog i pasivnog biračkog prava, odnosno aktivnog i pasivnog sudjelovanja u općem. Niste li se počesto upitali zašto je pojedincu potreban certifikat o upravljanju motornim vozilima ako već zna voziti. Ili zašto je potrebno polagati stručne i državne ispite za obavljanje ljekarske, inžinjerskih i ostalih struka. A zašto nije potrebno imati niti završenu osnovnu školu za bavljenje politikom, ulazak u parlament ili neku razinu vlasti.

Već smo naglasili da je Aristotel politiku smatrao vrhuncem ljudske djelatnosti. Stoga bi, u sve složenijim uvjetima obavljanja političkih dužnosti, sa sve više potrebnih znanja i vještina, trebalo razmisliti o nekoj vrsti državne certifikacije za konzumaciju pasivnog biračkog prava – dakle, prava da se bude biran, i to za svaku razinu vlasti posebno. Prečesto smo svjedoci da izabrani članovi predstavničkih tijela ili nominirani članovi izvršnih tijela vlasti pojma nemaju o ovlastima, obavezama i odgovornostima posla koji obavljaju. To bi, u slučaju projektanta statike za mostove, značilo izazivanje katastrofe s neslućenim razmjerima. U slučaju političara, za katastrofalne posljedice odluka ili nečinjenja za vrijeme obnašanja vlasti niko ne odgovara jer nema niti pravilnika koji to reguliraju, a kamoli komisije koja kvalifikaciju za obnašanje takve dužnosti ocjenjuje.

Međutim, počesto smo svjedoci da ni uživaoci aktivnog biračkog prava, glasači, pojma nemaju za koje funkcije i s kojim ovlastima biraju svoje favorite, da suštinski ne razumiju ustavna i zakonska ovlaštenja vlade, parlamenta i lokalne samouprave, kao i pojedinaca za koje glasaju kao i da biraju po marginalnim afinitetima, trenutnim senzacijama, fizičkom izgledu ili količini predizbornih obećanja, počesto i glasajući protiv nekoga ili neke političke stranke, a ne za određenu kvalificiranu osobu ili ozbiljnu političku opciju.

Upravo je zato bilo moguće da neka Kolinda Grabar-Kitarović bude izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske. Naime, idiotesi su za nju glasali “zato što je lijepa, a Hrvatica”, ili zato “što će pomesti Jugoslavene i komuniste”. Danas se govori o posljedicama finansijske nepismenosti građana. Šta je s političkom? U sistemu kvalificirane demokratije, niti bi se Grabar-Kitarović mogla kandidirati, osim možda za vijeće mjesne zajednice, niti bi njezini glasači mogli birati jer se također ne bi mogli kvalificirati. Naravno, kako su ljudska prava univerzalna, nekvalificiranost za aktivno i pasivno biračko pravo ne bi bila vječna i konačna. Građani bi mogli u bilo koje vrijeme pristupiti ispitnoj komisiji i, polaganjem kvalifikacijskog ispita na temelju od državnih tijela odobrenog programa, steći pravo da budu birani i da biraju, te na idućim izborima konzumirati oba ili jedno od tih prava.

Time bi se povećavala odgovornost i poriv za sudjelovanjem u općem i političkom, širio stvarni demokratski potencijal političke zajednice, spriječila korupcija demokratskog principa kupovinom glasova lažnim obećanjima ili blještavim nastupima, a istovremeno i onemogućilo nastajanje elitističke aristokratije i apsolutizma vlasti. Zvuči heretički, neozbiljno, nepotkovano teorijskim spoznajama? Možda, ali nije naodmet razmisliti kada smo suočeni s brdom laži, potvora, izmišljotina i prljavih udaraca u demokratskoj atmosferi suštinski demokratski nekvalificiranog društva koje neki teoretičari nazivaju demokratski insuficijentnim. Naravno, u stvarno demokratskom društvu uloga medija vrlo je bitna i nezamjenjiva. Zloupotreba i neodgovornost medija mogu imati katastrofalne posljedice po demokratski razvoj političke zajednice, što je posebna tema.

(stav.ba)

Zadnje iz rubrike VIJESTI

Najnovije vijesti »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana