Tu sam pronašla svoje dijete. Bilo ih je četvorica u toj rupici. Prepoznala sam ga po lančetu, džemperu, obući i po koščicama. Kosti svog djeteta poznajem. S prednje strane džemper je bio netaknut, kao da metak nije prošao, ali kad su ga okrenuli, imala sam šta vidjeti, ispali su meci.
Ovako je započela svoj strašni iskaz Munira Selmanović pred Haškim tribunalom na suđenju Radovanu Karadžiću.
Ali, vratimo se svi zajedno u 1992. godinu. Baš na današnji dan, baš 22. septembra, u selo Novoseoci umarširali su pripadnici Vojske Republike Srpske, konkretnije 300 pripadnika Druge romanijske brigade iz sastava Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Njih 300! Pod komandom Momčila Pajića. Ušli su lako, jednostavno i bez otpora. Jer… Jer je u selu bilo svega pedesetak nenaoružanih muškaraca Bošnjaka, koji su još toga ljeta potpisali lojalnost RS-u, kako ne bi bili napadani, ubijani i masakrirani.
No, Pajić i ekipa od 300 krvoždera, tog jutra, imali su posve druge planove sa civilima. Planove čiji krvavi potpis znamo i pamtimo sve do danas.
Tragovi zvjeri od prije 26 godina
Jedan od stanovnika Novoseoca, malog i mirnog sela, dobrih domaćina, bio je i Amir Selmanović. Te jeseni trebao je napuniti 18 godina. Te jeseni trebao je postati čovjek. Te jeseni trebao je nastaviti školovanje. Cijelo to pakleno ljeto živio je sa ocem Mustafom i majkom Munirom u nekom čudnom svijetu. Svijetu između zarobljeništva i nekakve izmaštane slobode.
Kada je vidio vojnike, njih 300, vilica mu se zatresla. Gledao je sve te brade, te kokarde sa ocilima četiri S i nije mogao vjerovati.
“Pa ipak smo mi potpisali lojalnost, ništa se nama neće desiti. Ne mogu oni tek tako…”, mislio je mladić dok je glas jednog oficira zparao nebo.
“Žene i djeca na jednu stranu, a muškarci na drugu! ‘Ajmo, brže, brže to… I ne bojte se, ništa vam se neće desiti. ‘Ajmo. brže to…”, drao se komandant Momčilo Pajić u maskirnoj uniformi.
Amir je stisnuo pesnicu znojavu i pridružio se ocu Mustafi. I on je muškarac, ide sa ocem, pa šta bude…
Krajičkom oka vidio je majku, vidio je svoju rodbinu, vidio je svu djecu i žene Novoseoca kako u nekakvoj kolni punoj plača odlaze na drugu stranu sela. A onda je čuo pucanj… Pa još jedan… Neka nena, starija žena, saplela se na plotu pokraj ograde. Srpski vojnik do nje ju je onako nehajno, kao da tjera muhu, pokosio rafalom. Nena je pala mrtva.
Uslijedila je naredba: ‘Pucaj po balijama!’
“‘Ajmo, balije, šta ste stali, šta gledate, ajmo požurite…”, čuo je nekog bradonju iza sebe.
I tada je Amir posljednji put u životu vidio svoju majku. Neki oficir srpski objašnjavao je muškarcima kako će sve biti u redu, kako će oni biti raspoređeni na radne zadatke u fabrici Metalika, ispred koje su stajali, kako nema potrebe da se brinu. I muškarci su povjerovali. A šta im je drugo preostalo? Njih 45 zarobljenih između nekoliko obruča četničkih. Samo vjera je ostala.
Prošlo je par sati. Sunce na izmaku ljeta pržilo je iznad Romanije. Novoseoci, sa svojim narodom, utonuli su u nekakvu tišinu čudnu. Ljudi, zbijeni na gomili, kao da nisu ništa slutili. “Radni zadaci”, “radna obaveza” i “lojalnost Srbima” bile su magične riječi. A onda u sumrak nebo je zaparo neki glas:
“Pucaj po balijama!”
Zvuk rafala, zvuk jauka, smrad baruta, miris krvi i mesa… Sve je to stalo u pet minuta pakla. A onda doslovno smrtna tišina. Tek mumlanje jednog četnika, koji potvrđuje da su svi mrtvi, raspršuje bilo kakvu sumnju. Po smrt su došli i smrt su posijali. Nema više ni Amira, ni oca mu Mustafe, nema među živima niti jednog od 45 muškaraca Novoseoca.
Nekažnjena vježba za srebrenički genocid
A onda su četnici započeli sa pljačkom kuća i rušenjem džamije, džamije koju su stanovnici sela od svojih usta i ruku sagradili samo tri godine ranije.
I to nije sve. U morbidnom piru, tijela su odnesena na deponiju smeća Ivan Polje, a preko tijela su natrpani betonski i armirani ostaci srušene džamije. Deponija je ogromna, kao pet fudbalskih stadiona. Ispod smeća i ostataka džamijskih, tijela su su čekla na smiraj osam punih godina.
Kasnije će se ispostaviti da su žene autobusima prebačene na slobodnu teritoriju.
Primjećujete li poznati potpis krvnikov?
Razdvajanje žena od muškaraca i slanje žena na slobodnu teritoriju, a ubijanje muškaraca sa ciljem da se zatre narod? U pravu ste – isto je viđeno tri godine kasnije u Srebrenici. U Novoseocima nije sankcionisano i tada svijet nije kaznio zlo i zločinca, pa se zlo vratilo po 8.372 Bošnjaka u Srebrenicu. Krvnik je isti, dabome – krvnik je Radisav Krstić, koji je tada bio komandant Druge romanijske brigade VRS-a.
‘Sedam metaka, toliko sam prebrojala’
Za zločin u Novoseocima nikada nije odgovarao. Za zločin je znao i Milan Tupajić, šef kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac. Za zločin nikada nije odgovrao. Za zločin je znao i Milovan – Cicko Bjelica, ratni predsjednik Srpske demokratske stranke Sokolac, i za zločin nikada nije odgovarao. Ne da nije odgovrao, nego je danas predsjednik Opštine Sokolac. U zločinima je direktno učestvovao pomenuti komandant na terenu Momčilo Pajić, i za zločine nikada nije odgovaro. I ne samo to, nakon rata, bio je direktor lokalnih sokolačkih puteva.
U knjizi Balija, autora Bože Debelonogića, bivšeg oficira VRS-a, spominje se da je hijerarhijski naredba za zločin u Novoseocima tekla na sljedeći način: “Naređenja su usmeno prenošena. Cicko Bjelica pukovniku Krstiću, Krstić kapetanu Markoviću, Marković Pajiću, Pajić Ćirku, a Ćirko svojoj grupi”, piše Debelenogić.
Niko nikada iz ovog komandnog lanca nije odgovrao za mučko ubistvo 45 civila. Po Sokocu i danas hodaju ubice iz Novoseoca, nekažnjeni. U Novoseocima gotovo niko i ne živi. Plan ništenja uspio.
A onda je, u septembru 2000. godine, majka Munira Selmanović ugledala tijelo svoga sina. Ugledala je kosti svoga djeteta. I svjedočila je u Hagu protiv monstruma Radovana Karadžića.
I, šta mislite, šta ju je upitao Karadžić nakon njenog svjedočenja? Upitao je majku ubijenog djeteta: “Koliko je metaka ispalo iz kostiju?” Munira je zadnjim atomima snage rekla monstrumu: “Sedam. Toliko sam prebrojala. Sedam!”
Ovo su ljudi; nisu brojevi, nisu slova
Na današnji dan, prije tačno 26 godina, mučki su ubijeni: Kabaš Zahid, Karić Edhem, Karić Edin, Karić Fikret, Karić Halis, Karić Hilmija, Karić Huso, Karić Izat, Karić Kasim, Karić Lutvo, Karić Mehmed, Karić Nail, Karić Redžo, Karić Rifet, Karić Sead, Karić Suljo, Očuz Asim, Očuz Damir, Očuz Hasan, Očuz Ismet, Očuz Lutvo, Očuz Munever, Selmanović Amir, Selmanović Asim, Selmanović Ćamil, Selmanović Memiš, Selmanović Memo, Selmanović Muhamed, Selmanović Mustafa, Selmanović Osman, Selmanović Salko, Selmanović Smajo, Selmanović Šaćir, Selmanović Velija i deset neidentifikovanih lica.
Najmlađa žrtva bio je Damir Očuz, koji je imao 14 godina. Ubijen je zajedno sa ocem Muneverom.
Ovo su ljudi! Nisu brojevi, nisu slova. Ovo su bili živi ljudi, koji su ubijeni. Ovo su ljudi koji su životom platili samo zato što su se drugačije zvali i drugačije Bogu molili. Niko nije odgovarao za ovo zlo!
Na današnji dan prije 26 godina. Da se ne zaboravi!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
