Bekimov prah odnijela Prizrenska Bistrica

Prošlo je deset godina od kako je Uliks Fehmiu prosuo očev prah u rijeku Bistricu, isprativši ga na posljednje putovanje.

“…I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!”

(Čovek peva posle rata: Dušan Vasiljev)

Neki će ga pamtiti po Belom Bori iz filma Skupljači perja, drugi po televizijskoj seriji o Odiseju, treći po knjizi Blistavo i strašno, četvrti po tragičnoj smrti, peti po načinu na koje je govorio nazaboravne stihove iz pjesme Čovek peva posle rata Dušana Vasiljeva…

Ovo je tek malo podsjećanje na velikog jugoslovenskog glumca Bekima Fehmiua (1936-2010) i njegovu izuzetnu umjetničku i ljudsku životnu priču, kojoj je posvećeno i 48. izdanje najstarijeg beogradskog filmskog festivala FEST. Osim što će mu festival, koji se održava pod motom “Skupljači emocija” (od 28. februara do 8. marta) odati počast retrospektivom filmova u kojima Fehmiu igra nezaboravne uloge, njegov lik imat će centralno mjesto i u vizuelnom identitetu festivala, na plakatima i ostalim promotivnim materijalima.

Bekimov prah odnijela Bistrica

Bit će to i podsjećanje da je prošlo već deset godina otkako je Bekimov sin Uliks (Odisej) prosuo očev prah u rijeku Bistricu, isprativši ga na posljednje putovanje. U jednom od rijetkih intervjua u kojima je Bekimova supruga, glumica Branka Petrić, otvorila dušu posvjedočila je da je Bekimova želja bila da se njegov prah prospe po Bistrici.

“Tako smo uradili. Otišli smo u Prizren, spustili se do Bistrice. Uliks je ušao u tu brzu reku, koju je Bekim toliko voleo; govorio je da je lepša od Tibra… Zakoračio je, prosuo pepeo. Bekimova braća su se za to vreme u tišini molila… Bilo je neko praskozorje, kiša tek stala; boje jače nego obično… Potrčala sam, pokušala da dohvatim nešto od tog pepela. Ali, eto… Bistrica je ipak bila brža.”

Opisujući Bekimov karakter, Branka je potvrdila da je njen suprug u suštini bio fatalista.

“Ako bi u jednom momentu nešto odlučio, nije bilo toga ko je bio u stanju da na njega utiče da tu odluku preinači. Mislim da je sve dolazilo polako… Bekim je ceo život verovao da je sposoban da vodi svoju sudbinu. Naši sinovi Uliks i Hedon, posle njegovog odlaska, rekli su da je njihov otac život završio upravo onako kako je hteo, onako kako ga je i živeo: kao samuraj.”

Pucao je sebi u sljepoočnicu u junu 2010. godine iz pištolja…

Trijumf u Cannesu najavio odiseju

Ostalo je zapisano da je Fehmiu igrao u 40 filmova snimljenih u Jugoslaviji, ali i u mnogobrojnim stranim produkcijama. Slavu će mu ponajviše donijeti uloga Belog Bore u Skupljačima perja, crnotalasnom filmu Aleksandra Saše Petrovića iz 1967. godine, koji će se iz Cannesa vratiti sa Grand Prixom žirija i nagradom Međunarodnog udruženja filmskih kritičara.

Potom će Bekim ponijeti i glavnu ulogu u televizijskoj seriji o Odiseju. koja će ga i definitivno ustoličiti u red najvećih jugoslovenskih glumaca svih vremena. Ispalo je baš kao da je trijumf u Cannesu najavio dolazak Odiseja, ali i njegovu ličnu odiseju. koja nije zaostajala sa sudbinama junaka čije likove je tumačio. Otuda i igra riječi iz naslova ovog uratka Odisej koji je skupljao perje.

Skoro sve je u Bekimovom životu bila mješavina fikcije sa filmskog platna i stvarnog života.

Rođen kao Albanac u Sarajevu, odrastao na Kosovu, studirao u Beogradu, a radio širom Jugoslavije, Bekim Fehmiu je ostao simbol jugoslovenstva i čovjek koga su voljeli i poštovali u Jugoslaviji i Evropi.

Bio je prvi istočnoevropski glumac koji je zaigrao u holivudskom filmu – Avanturistima (1970) Lewisa Gilberta. Ostvario je saradnju sa velikim režiserima Dinom de Laurentiisom i Johnom Hustonom, a partneri na velikom platnu bili su mu Olivia de Havilland, Ava Gardner, Dirk Bogarde, Charles Aznavour, Shirley Maclaine, Brigitte Bardot, Candice Bergen, Irena Papas i druge svjetske zvijezde. Iako nije uspio da se probije u Hollywoodu, ostvario je značajnu karijeru u evropskim arthaus produkcijama, a igrao je na čak devet jezika.

Od rata se branio šutnjom

Fehmiu je za ulogu Halil-bega u filmu Roj Miće Popovića nagrađen 1966. godine na Pulskom filmskom festivalu, a popularnost mu je još jednom potvrđena nakon što je odigrao vaspitača Žarka u Specijalnom vaspitanju Gorana Markovića.

Bekim Fehmiu se, kao jedna od rijetkih ličnosti iz javnog života, pobunio protiv rastućeg antialbanskog raspoloženja, a potom i nacionalizama koji su porodili bratoubilačke ratove devedestih godina.

Pozorište je bilo njegova velika ljubav i upravo u pozorištu se njegova karijera simbolično i završila – 1987. godine, tokom izvođenja predstave Gospođa Kolontajn. Fehmiu je naprosto išetao sa scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u znak protesta zbog sve zapaljivije antialbanske propagande koja se kao požar širila Jugoslavijom, koja se sve brže i brže bližila svom kraju. Više se nikad nije vratio na pozorišne daske, niti je stao pred filmske kamere. Od ratnog ludila branio se šutnjom, čije su značenje mnogi ljudi shvatili tek kada je napustio svijet. Kao da se držao one andrićevske: “Dođu, tako, vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati…”

Sa podjednakom strašću kojom se bavio glumačkim poslom, počeo je da piše. U najtežim trenucima u životu, dok se pored njega raspadalo skoro sve u šta je vjerovao, u dugim satima pored kompjutera nastala je autobiografska knjiga. U njoj se sve završava 1989. godine, iako tek slijedi raspad Jugoslavije, ratovi, bombardovanje, Kosovo…

Bekimova šutnja i povlačenje u sebe potrajaće punih 14 godina, sve do 2001. godine, kada će “Samizdat B92” objaviti njegove memoare pod naslovom Blistavo i strašno, koji će izazvati veliku pažnju u cijelom regionu, uz brojne pohvale književne kritike.

Memoari kao dokumentarni roman

Tek poslije više od 20 godina od nastanka, poslije smrti Bekima Fehmiua, konačno će pred čitaoce stići i drugi dio ove romansirane autobiografije.

Prva knjiga memoara govorila je o ranim godinama glumčevog života, djetinjstvu i mladosti, opisuje njegov život od rođenja 1936. godine u Sarajevu, života na Kosovu, pa sve do 1955. godine, odnosno do godine kad je primljen za člana drame pozorista u Prištini.

Druga knjiga govori o njegovoj uspešnoj glumačkoj karijeri u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, njegovom glumačkom razvoju, internacionalnoj karijeri i njegovom viđenju raspada Jugoslavije. Bila su to sjećanja na vremena kada je igrao niz uloga koje su promijenile istoriju jugoslovenske kinematografije i ostavile zapažen trag i u svjetskim umjetničkim tokovima.

Odgovor na pitanje ko je bio Bekim Fehmiu dao je on sam upravo ispisujući Blistavo i strašno, u kojima je nagovješteno da će se uskoro svi njegovi najskriveniji strahovi, nažalost, potvrditi i u stvarnosti.

O tome je jednom posvjedočio i Miljenko Jergović.

“Bekim i Branka su me prijateljski zamolili da pročitam rukopis Blistavo i strašno – drugi dio i da im odgovorim na pitanje koje ih je oboje mučilo: ima li tu nečega indiskretnog, nečega što bi čitatelje bespotrebno skandaliziralo? Davno je to bilo, dok smo svi još bili živi. Pročitao sam knjigu i odgovorio im: ‘Ne, baš ničega indiskretnog i nepristojnog tu nema’, iako je Blistavo i strašno, i u prvom, i u drugom dijelu, nešto drukčije i različito od svega što naš čopor, naš rod i narod obično jest.”

U kratkoj bilješci Jergović je naziva osamljeničkom knjigom “u najplemenitijem smislu riječi”, poredeći Bekima Fehmiua se velikim Thomasom Mannom.

“U prvom dijelu svoga životnog memoara, Fehmiu Srbima i ostalim južnim Slavenima rastvara kapiju jedne kosovske albanske avlije i vrata svoga porodičnog doma i pokazuje nam, kao nitko dosad, što je u našem svijetu značilo biti Albanac. U drugom dijelu on rastvara Beograd i Jugoslaviju, pišući o svojoj zvjezdanoj karijeri i o životu jednoga čovjeka na način kako u nas, opet, nitko nije. Tko zna, možda je to indiskretno? Na koncu, u bolnom finalu priče, uvodi nas u raspad i slom Jugoslavije, ali i naših pojedinačnih jugoslavenskih života”, konstatira Jergović i zaključuje da “književnost ne popravlja svijet, književnost ne liječi, ali ima knjiga i pisaca koji svojim uvidom stvaraju mogućnost za nastavak života i za pokajanje”.

Mirdita, dobar dan

“Eto, recimo, Thomas Mann. Eto, recimo, Bekim Fehmiu”, kaže Jergović.

Drugi dio memoara Fehmiu je posvetio i svojim sestrama, braći i sinovima Uliksu i Hedonu te supruzi Branki Petrić.

Na kraju, podsjetimo se još jednom riječi Branke Petrić, koja je govorila i o tome šta se desilo tog kobnog 17. juna 2010. godine:

“Bekim je, u poslednjih desetak dana, iznenada ponovo počeo da puši. Nakon toliko godina… I onda, kada sam ušla u kuću… Vidim, nema ga na terasi, ne šeta, nema ga ni u dnevnom boravku… Ušla sam u njegovu radnu sobu: kompjuter, stolica, sto, njegov krevet – sve prekriveno belim čaršafom.

‘Ma, šta radiš tu? Vidi što mi je lepa frizura!’, povikala sam, strgnuvši čaršaf.

Ležao je. Mirno, lepo lice, u ruci pištolj i ta mala rupica na slepoočnici… Eto, ovolika… Kasnije je došao Hedon. Zajedno sa mrtvozornikom, moj Hedon je svog oca izneo iz kuće…”

Fehmiu je inspiracija i za festival “Mirdita, dobar dan”, koji predstavlja savremenu kosovsku scenu u Beogradu i obrnuto, ali ga već godinama prate i tenzije. Organizatori iz Beograda i Pristine poručuju da neće ustuknuti pred prijetnjama i odustati od programa koji priređuju u slavu albanskog, kosovskog, beogradskog, jugoslovenskog i svjetskog glumca, koji predstavlja simbol jedinstva i raskola, ali i mogućnost povezivanja dva kulturna prostora.

I beogradski Fest je to prepoznao. Poštovaoci Bekima Fehmiua i njegovog djela će mu sigurno biti zahvalni.

(Al Jazeera)

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana