Obolijevaju osobe starije od 65 godina, češća je među ženama, lijeka nema. Prvorazredni je javno-zdravstveni problem koji u svijetu godišnje proguta 440 milijardi eura, jedan posto globalnog BDP-a, više nego liječenje oboljelih od srčanih bolesti, raka i moždanog udara zajedno. No nijedna zemlja nije potpuno svjesna, spremna ni organizirana za dugogodišnju brigu o neizlječivim starcima.
Dementni 86-godišnjak Joseph Dorcely iz Spring Valleyja u američkoj državi Wisconsin nedavno je završio u svim vijestima nakon što je 12 kilometara vozio u pogrešnom smjeru. Srećom nije bilo sudara ni ozlijeđenih. Fantomski starčić jednostavno je zaboravio da više ne smije voziti.
Joseph Dorcely u ranoj je fazi Alzheimera, a Alzheimerova bolest je u 60 posto slučajeva uzrok i najčešći oblik demencije. Slikovito opisujući to stanje, mozak bolesne osobe izgleda kao osušena grana u proljeće u odnosu na rascvjetanu zdrave osobe. Prema tradicionalnoj definiciji (lat. de – bez, mens – um), to je opće, progresivno propadanje intelektualnih funkcija, ali dr. Goran Šimić iz Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga kaže da nije riječ o određenoj bolesti, nego o zajedničkom nazivu za brojne neuropsihološke promjene koje nastaju kao karakteristične posljedice pojedinih kroničnih bolesti mozga. Počinje gubitkom pamćenja, a nastavlja se psihičkim propadanjem i nakon prilično dugo ‘očuvane fasade’ dolazi do fizičkog sloma i nepokretnosti. U slučaju Alzheimera moždano tkivo nepovratno propada, a smrt nastupa 10 do 12 godina nakon pojave simptoma. Bolest je tipična za osobe starije od 65 godina, a češća je u žena.
Najčešći simptomi
Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest upozorava na promjene ponašanja koje mogu upućivati na početak bolesti:
1. Poremećaj pamćenja: razvija se postupno, a najviše se zaboravljaju nedavni događaji.
2. Poteškoće u svakodnevnim aktivnostima: održavanje osobne higijene, snalaženju u stanu, na ulici, trgovini, zametanje sitnih stvari poput ključeva i naočala. Ljudi se šale da ih posjećuje onaj stari Nijemac i sakriva im stvari po kući.
3. Poteškoće govora, čitanja i pisanja: zaboravljanje riječi, zamjena sličnim riječima, izgovoreno je nerazumljivo, nema svrhu ni smisla ili osoba na pitanja odgovara istim frazama.
4. Gubitak prostorne i vremenske orijentacije: ne može se sjetiti mjeseca, dana, godine, godišnjeg doba, ne snalazi se na ranije poznatim mjestima.
5. Pogrešne procjene i odluke: ne razlikuje vrijednost novca, neprimjereno se odijeva u odnosu na godišnje doba.
6. Poremećaj apstraktnog mišljenja: nemogućnost ispunjavanja nekog obrasca, nerazumijevanje pojmova kao što su ‘rođendan’ ili ‘ljubav’.
7. Učestalo gubljenje stvari: odlaganje na neuobičajena mjesta, često traženje po džepovima.
8. Promjene raspoloženja i ponašanja: nagla izmjena nemira, nervoze, ljutnje sa smirenošću i nezainteresiranošću za događanje oko sebe; tuge i plakanja dobrim raspoloženjem i smijehom.
9. Promjena osobnosti: pretjerana sumnjičavost, optuživanje okoline za krađu novaca, otuđivanje stvari, strah od drugih osoba koje ne prepoznaje i svega u okolini, ljubomora, nepovjerenje.
10. Gubitak koncentracije i interesa za socijalne aktivnosti, osjećaj napuštenosti i usamljenosti.
Na pragu smo nove epidemije
Uzroka je više, posljedice su strašne, a liječnici panično upozoravaju da smo zbog sve duljeg životnog vijeka (Hrvati su među najstarijima u Europi) na pragu epidemije. Demencija je sve češći način umiranja: svake godine u svijetu se ustanovi 7,7 milijuna novih slučajeva, uključujući Alzheimer i trenutačno ih je 35 milijuna. Do 2020., bit će ih 43 milijuna, a do 2050. Alzheimer ili neki drugi oblik demencije pogodit će 135 milijuna osoba! Više no cijeli Meksiko, jedna od 15 najmnogoljudnijih država. Alzheimer je u SAD-u šesti najčešći uzročnik smrti, u Velikoj Britaniji je dementno 800.000 osoba, u Hrvatskoj se procjenjuje da ih je 80.000, u Njemačkoj 1,4 milijuna. Njemačka Udruga oboljelih od Alzheimera računa da će ih do sredine stoljeća biti tri milijuna, od kojih će svaki treći oboljeli biti stariji od 90 godina. Udruga upozorava da je i sada dementno 60 posto korisnika staračkih domova i njegovališta.
Dugotrajno i progresivno uništavanje razmišljanja, pamćenja i prosudbi podmukao je i složen proces koji je njemački liječnik Alois Alzheimer opisao prije dobrih stotinu godina, ali unatoč golemim ulaganjima u istraživanja, znanstvenici još ne znaju uzrok masovnog umiranja moždanih stanica. Prije dvije godine, islandska istraživačka tvrtka iz Rejkjavika deCODE Genetics otkrila je da gen Trem2 koji sprečava upale, mutira u nekih pacijenata oboljelih od Alzheimera, što je možda koračić dalje u razumijevanju bolesti, ali lijeka nema na vidiku. Onime što je danas na raspolaganju može se samo usporiti proces i ublažiti tegobe, a britanski znanstvenici zagovaraju mediteransku prehranu kao metodu borbe protiv demencije umjesto lijekova dvojbena učinka.
U svakom slučaju, riječ je o ‘pošasti 21. stoljeća’, prvorazrednom javno-zdravstvenom problemu, koji u svijetu godišnje proguta nevjerojatnih 440 milijardi eura (samo Velika Britanija godišnje troši 23 milijarde funti), jedan posto globalnog BDP-a – više nego liječenje oboljelih od srčanih bolesti, raka i moždanog udara zajedno.
‘Da su toliki troškovi visina BDP-a neke zemlje, bila bi to osamnaesta najveća ekonomija’, stoji u Svjetskom izvješću o Alzheimerovoj bolesti za 2013. Iako se zna da bolest ne utječe toliko na duljinu, koliko na kvalitetu života, malo je koja zemlja svjesna, spremna i organizirana za dugogodišnju brigu o neizlječivim starcima. Čak i u bogatim sredinama kakva je pedantna Njemačka, o dvije trećine njih brine obitelj, iako savezno Ministarstvo za obitelj, starije osobe, žene i mlade nudi vodič za smještaj u tzv. stambenim zajednicama za dementne sa 4.500 adresa.
Pošast 21. stoljeća
Bogati Nizozemci koji oboljelom članu obitelji mogu platiti pravu njegu smjestit će ga u zdravstvenu ustanovu Hogewey nedaleko od Amsterdama, koja izgleda kao kakav luksuzni butik-hotel na Azurnoj obali. U njemu je sve prilagođeno potrebama pacijenta, od arhitekture koja omogućava lako snalaženje u prostoru, do ograničenog broja od samo 152 štićenika, čime je moguć individualan pristup i sudjelovanje štićenika u kojekakvim aktivnostima kao što je kuhanje. Umjesto grupiranja prema stupnju bolesti, ovdje ih združuju prema interesima i ranijem stilu života, što ide do takvih detalja da pacijentima koji su živjeli u bivšoj nizozemskoj koloniji Indoneziji zidove sobe oplemenjuju batikom.
Stručnjaci pak preporučuju što dulje zadržavanje u obitelji zbog čega je u dvadeset britanskih gradova pokrenuta kampanja za educiranje građana u pomaganju oboljelima na javnim mjestima. Sličnim programom obuhvaćeno je i 4,4 milijuna Japanaca, pretežito trgovaca, vozača javnog prijevoza i bankarskih službenika, gdje se uči kako pomoći dementnoj osobi u prostornoj orijentaciji ili što učiniti kada zaboravi PIN.
A da Alzheimer ne bira žrtve, pokazuju i slučajevi bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, Rite Hayworth, Petera Falka, Charlesa Bronsona, Charltona Hestona, slikara Normana Rockwella, boksača Sugar Ray Robinsona, Zdravke Krstulović, nedavno preminulog prvog čovjeka HNS-a Vlatka Markovića ili nobelovca Garcije Marqueza, čiji je brat Jaime javno obznanio: ‘Iako u njemu još ima starog humora, radosti i entuzijazma, ponekad plačem, jer mi se čini da ga gubim.’
