Sinoć je u domu kulture u Prizrenu održana promocija knjige “I ja sam iz Srebrenice”, autora Fikreta Hodžića, inače rođenog u Srebrenici. Glavni organizator promocije je bilo KUD “Šarski Behar” iz Prizrena, a specijalni gosti na promociji knjege bili su Fikretovi prijatelji iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova.
Uvodnu riječ je imao naš poznati pisac i novinar RTK na bosanskom jeziku, Mustafa Balje. Čitajući odlomak iz knjige “I ja sam iz Srebrenice”, čitajuću ga kako samo on to umije i zna, na samom početku promocije zavladao je muk i tišina u punoj sali prizrenskog doma kulture. Pred nama se u istom trenutku stvorila bolna slika Srebrenička tuge, još bolnija i teža jer je pred nama sjedio mladić koji se zove Fikret Hodžić i koji je izgubio svog babu u toj krvavoj i prljavoj agresiji na BiH i koji je autor te knjige.
Za govornicom su se nizali njegovi prijatelji, organizatori, gosti. Svi su oni dali veliku podršku ovom mladom i danas poznatom TV licu, govorili o njegovom radu na stvaranju ovog djela, ali na kraju svi su pustili suzu. Nije nikome bilo lako pričati o Srebrenici, o knizi, o Fikretu, o jednom mladom i neiskvarenom mladiću koji sve golgote kroz koje je prošao tokom agresije na njegovu zemlju, narocito u julu 1995. godine, prenio na papir i za osvetu izabrao – oprost.
“Moj uspjeh je moja osveta, a moja osveta je moja knjiga”. Ova rečenica govori, zapravo, sve!, ova rečenica treba svima nama biti vodilja i putokaz kroz naše živote.
Fikret je o svojoj knjizi je govorio na kraju promocije. Teško ga je bilo slušati. Iako je nekoliko puta pokušavao da bar malo vedrine prenese na sve nas i kroz osmjeh izgovori po neku, mi smo bili duboko u tuzi, saosjećali smo se sa Fikretom, njegovim babom, golgoti, patnji i tuzi Srebreničkoj.
Fikret je u Prizrenu otvorio srce, te ukratko pričao o onome što je stalo u knjigu za kojom u cijeloj BiH vlada veliko interesovanje. Zanimljivo je i to da emocije gotovo niko od prisutnih nije mogao sakriti, pa su pored Fikreta i njegovih najbližih, suzu pustili i mnogi prisutni.
Pokušat ćemo da prenesemo jedan dio njegovog obraćanja prisutnima na promociji knjige “I ja sam iz Srebrenice”.
“Kao dječak sam razmišljao o tome šta trebam uraditi da se zahvalim ocu koji je dao život da bih ja danas živio u svojoj zemlji. Trebalo mi je mnogo vremena i truda da se izborim za ovo što sam danas. Devedeset posto ljudi zna me kroz posao koji radim na televiziji, tek kada pročitaju ovu knjigu upoznat će u potpunosti i mene i moju borbu”.
Nije zaboravio ni vrijeme koje je nakon izlaska iz Srebrenice proveo u Tuzli, a potom i u Sarajevu, gdje danas živi sa suprugom Ševalom, majkom Fikretom i mladim bratom Redžepom.
Knjigu sam pisao pune dvije godine. Teški su naročito bili dani kada um nije pamtio ništa izuzev slike u kojoj se zauvijek opraštaš od svog oca Ibrahima, inače profesora biologije i hemije u selu Suceska, rodnom mjestu Hodžica, udaljenom 15 kilometara od centra Srebrenice.
Ibrahim je imao 35 godina kada je poginuo u Srebrenici. Fikret ga je posljednji put vidio 10. jula. Od tada do danas nije pronadena nijedna njegova kost…
“Amidžu, dedu, neke clanove bliže porodice smo ukopali. Oca još ne. I, to mi najteže i pada. Nemam ni mezar na koji mogu otici i obici ga. Dvanaestog jula 1995. godine. U Potocare smo majka, brat, koji je tada imao samo deset mjeseci, i ja, stigli 11. jula. Tu smo prenocili i svjedocili svim strahotama o kojima danas prica svijet. Dan kasnije, 12. jula, u poslijepodnevnim satima nas troje smo izašli iz Srebrenice”, kaže Hodžić.
Oca je zadnji put vidio 10. jula.
“Žao mi je što ću to reći, ali imao sam mnogo prisniji odnos s njim nego s mamom. Pravi prijateljski. Vjerovatno je Bog tako dao da puno vremena provodimo zajedno, jer je znao da nećemo dugo biti zajedno. Imam utisak da je i on, što sam prenio i na papir, predosjećao da se više nećemo vidjeti. Dao mi je nekoliko savjeta koje sam od riječi do riječi prenio u knjizi. Njih ću se i dalje pridržavati u životu”.
Kazao je: „Gdje god budeš živio i sa kime god budeš kucu dijelio, budi svjestan da se ne razlikuješ od drugih ljudi. Tvoj život je dar od Boga, a tvoja pamet dokaz da se neke stvari ne mogu kupiti. Novac život čini ljepšim no ne i dužim. Budi što jesi, poštuj druge i, ono što obećaš obavezno ispuni. Sve ovo prenesi i na brata.” Ovim riječima sam i završio knjigu, reko je Fikret.
O svojim sjećanjima koje je pretočio u knjigu i svojoj poruci, Hodžić kaže:
“Kao dječak sam razmišljao o tome šta trebam uraditi da se zahvalim ocu koji je dao život da bih ja danas živio u ovoj zemlji. Trebalo mi je mnogo vremena i truda da se izborim za ovo što sam danas. Devedeset posto ljudi zna me kroz posao koji radim na televiziji, tek kada pročitaju ovu knjigu upoznat će u potpunosti i mene i moju borbu. Kada sam počeo raditi, a oko mene sve zvijezde, koje sam do jučer mogao gledati samo na malim ekranima, a ja tri godine nosim iste patike… Medutim, prebrodio sam i to, ali nikako i zaboravio. Knjiga sigurno može biti podstrek drugim, mladim ljudima, da, ukoliko im ponestane snage zbog raznih problema, da se, ipak, nastave boriti. Jer, ni ja nisam imao nikoga. Osim što nisam imao finansijsku podršku, nisam imao ni kuću, ni odjeću… ja nisam imao nijednog roditelja.
Šta god da se desi, nikada ništa u životu nije zauvijek prestalo. Uvijek treba tragati za svjetlom na kraju tunela. Knjigu sam počeo slikom mojih majke i oca i posvećujem je njima. I otac i majka su junaci moje priče…
Ono što je sinoć ostavilo poseban pečat na promociji knjige Fikreta Hodžića i što je svakom prisutnom natjeralo suze na oči je Naimov govor i poklon za mladog Fikreta.
Poznati medicinski tehničar sa prijemnog odjeljenja u prizrenskoj bolnici je izašao na binu i pročitao nekoliko rečenica o genocidu u Srebrenici. Na kraju je on Fikretu poklonio buket bijelih ruža koje će odnijeti na mezarje u Potočarima, neznajući sigurno da posmrtni ostaci Fikretovog oca još uvijek nisu pronađeni.
“Hvala ti Naime, hvala ti, kroz suze se zahvalio Hodžić i dodao da će bijele ruže biti na mezaru njegovog oca ako ikada uspije da pronađe njegove posmrtne ostatke.
“Moj uspjeh je moja osveta, a moja osveta je moja knjiga”. Ova recenica govori, zapravo, sve!
