Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu 1. maja 1886., kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Radničke su demonstracije u Chicagu održane zbog zahtijeva za 8-satnim radnim vremenom. Prvi svibnja se kao Međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine.
Čitavo je je 19. stoljeće bilo obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i radni dan u trajanju od 12, pa čak i 18 sati za odrasle, ali tada i za djecu, doveo je ljude na sam rub snaga, pa su u svim zemljama razvijenog kapitalizma radnici štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški je pokreti doživio najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. maja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je demonstranata uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na čikaško krvoproliće, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke demonstracije. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Tokom godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazume s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava, pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.
S vremenom su i proslave blagdana rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode, kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom, pa čak i tenkovima.
