Na koji način riješiti problem nesloge i razjedinjenosti?

Ovaj problem riješit ćemo onda kada mu budemo prilazili na način kako su to činili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Trebamo znati da nije problematično ono razilaženje koje nastane kao produkt idžtihada, ukoliko se idžtihad po tom pitanju tolerira, već da je takva vrsta razilaženja ustvari vid jedinstva i sloge jer svako zastupa onaj stav za koji vjeruje da na njega upućuje šerijatski dokaz.

Dakle, svako se drži mišljenja koje je izgradio na osnovu šerijatskog dokaza, i to mišljenje nikada ne bi uzeo za mjerodavno da na njega, po njegovom uvjerenju, ne upućuje šerijatski dokaz. Zbog toga ne priliči da među ovakvima bude neprijateljstva i netrpeljivosti, već jedni druge moraju nastojati razumjeti i tolerirati različite stavove koje su, svako po svome uvjerenju, izgradili na temelju onoga što smatraju ispravnim.

Zašto bi inače neko od nas imao pravo drugoga obavezati da postupa po mišljenju koje zastupa, kada bi i on isto tako od nas mogao zahtijevati da mi prihvatimo mišljenje kojeg se on drži. Zbog toga, svako razilaženje koje je nastalo kao plod idžtihada moramo prihvatiti kao vid sklada, a ne neprijateljstva, a sve to u cilju jedinstva i ostvarenja opće dobrobiti.

Ako postoje iskrene i ispravne namjere, lahko ćemo doći do rješenja, međutim ukoliko su namjere pokvarene i svako bude samodopadljiv i opčinjen samim sobom kao i stavom koji zastupa te ne bude mario za druge, u tom slučaju izlaz iz ovog problema je vrlo daleko.

Uzvišeni Allah oporučio je Svojim robovima da se drže jedinstva i da budu složni: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 102-103). Uistinu je ovaj ajet veličanstvena poruku i lekcija svakom vjerniku.

Korist:

Možda će neko reći: “Ukoliko je osoba s kojom se razilazim novotar, kako ću onda postupiti i kako ću se prema njemu odnositi?”

Kažem: Trebamo znali da se novotarije dijele na dvije vrste:

Prva: novotarije koje čovjeka izvode iz vjere,

Druga: ostale vrste novotarija.

Bez obzira o kojoj od dvije navedene vrste novotarija se radi, naša je obaveza da osobe koje prakticiraju te novotarije, a koje se načelno deklariraju kao muslimani, pozivamo u istinu i ispravno vjerovanje. Dok im budemo prezentirali istinu, prvotno nećemo zalaziti u osjetljiva područja niti se s njima raspravljati oko pitanja po kojima oni imaju zabludjele i pogrešne stavove, osim ukoliko kod njih jasno vidimo da iz oholosti i inata odbijaju istinu. Uzvišeni Allah je, obraćajući se Svome Poslaniku, rekao: “Ne grdite one kojima se oni, pored AIlaha, klanjaju, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći šta govore, Allaha grdili” (El-En’am, 108). Dakle, prvo ćemo im istinu i ispravno vjerovanje nastojati predstaviti kroz iznošenje jasnih argumenata, jer, po običaju, urođena ljudska priroda sklona je prihvaćanju istine. Ukoliko, pak, kod njih vidimo oholost i inat, tada im treba ukazati na zabludu koju ispovijedaju, jer je raskrinkavanje zablude obaveza, s tim da i pored toga treba izbjegavati rasprave.

Što se tiče hedžra – izbjegavanja i udaljavanja od novotara nakon što iz oholosti i inata odbiju istinu, njegov propis se vraća na propis dotične novotarije koju prakticiraju. Ukoliko se radi o novotariji koja izvodi iz vjere, onda je obaveza kloniti se ovakvih te ih maksimalno izbjegavati, a ako se radi o ostalim vrstama novotarija, onda se propis razlikuje shodno trenutačnoj situaciji. Ukoliko izbjegavanje ove vrste novotara donosi određene vidove koristi, onda ćemo ih i izbjegavati i držati se podalje od njih, a ukoliko u izbjegavanju istih nema nikakve koristi, onda di nećemo izbjegavati jer je osnova da musliman muslimana ne smije izbjegavati. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjerniku mio dozvoljeno da svoga brata muslimana izbjegava više od tri dana”.Stoga, nijednog muslimana, pa makar on bio i grješnik, nije dozvoljeno izbjegavati osim ako u tom izbjegavanju ima određena korist. Hedžr je propisan kao lijek i sredstvo da se neko popravi, pa ukoliko hedžr  ne treba nikakvu korist, ili dotičnoj osobi samo povećava obijest, griješenje i inat, onda hedžr ne treba ni prakticirati. Na kraju karajeva, bolje je ne činiti ništa nego činiti nešto u čemu nema nikakve koristi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.