Rijetke su danas ljubavi koje imaju snagu onih kakve su se stvarale prije dvadeset ili trideset godina. Kada je sve manje razumijevanja, poštovanja i morala, lijepo je prisjetiti se istinskog značenja pojma ‘voljeti i cijeniti’. Jedna od najljepših ljubavnih priča u BiH stvorena je u Zenici.
“U braku smo 42 godine. Oženio sam se čim sam došao iz vojske, dakle u 21 godini. Hamida je mlađa četiri godine, bila je još maloljetna. Ukrao sam je. Ja sam živio u jednom selu, a ona u drugom. Izišla je na sporedni ulaz kuće, kako je niko ne bi vidio. Rekla je da ne idemo glavnim putem, pa smo je odveli kroz groblje koje je bilo odmah ispod njene kuće. Tako smo je ukrali nevečer u 23 sata. Bile su tu još neke žene i ljudi, koje sam poveo sa mnom, jer je to tada tako išlo. Sišli smo do lokacije gdje su nas čekala dva fića, tada su bili moderni i tako sam je odveo”, priča o početku njegove ljubavne priče Safet Golub.
Za 42 godine braka stekli su dvoje djece, kćerku i sina, koji sada imaju vlastite porodice i žive svoje živote. I upravo zahvaljujući njihovom zetu smo došli do Safeta.
“Brak nam je bio idealan. Može zaista biti dobar brak, ako istinski težiš ka tome, ako ne misliš da uspiješ ne treba ni stupati u brak. Treba naći zajedničku riječ. Prezadovoljan sam svojim brakom i ponosan, i dan danas. Nije mi žena vala imala nikakve mane. Naravno da je bilo svađa i rasprava, ali to je normalno, kažu što je više svađe to se više voli. Iako sam ja volio kafanu i pomalo sa ženama, ona je to sve podnosila i nikada mi nije prigovorila. I danas volim kafanu, pa nikad nismo imali problema. Neko mora biti voda, neko vatra. Ako sam ja ljut ona šuti, ako je ona ljuta ja šutim. Naravno mora se znati i ko je muško a ko žensko. Nisam ni ja njoj branio nikad da ide bilo gdje. Još sam je nagovarao da ide sa ženama slaviti 8. mart naprimjer. Nekad ode, nekad neće. Dam joj sredstva, poklon, kažem joj da ide, ali ona često veli ‘Više volim s tobom, nego sa ženama'”, priča nam Safet.
Zašto danas brakovi ne opstaju i zašto se mlade generacije razvode nakon godinu, dvije bračne zajednice, ni Safet nema pravi odgovor.
“Vjerovatno se zasite jedno drugoga prije braka. Sada je 30 posto samo ljubav i razumijevanje, ostalo je sve interes. Vremena se mijenjaju. Nekad je bilo sramota da žena ostavi čovjeka i ode. Šta će reći komšiluk na to, porodica, rodbina. Odmah je raspuštenica. Onda joj je teško ponovo se udati, jer kažu da je valjala ne bi otišla od prethodnog čovjeka. Dosta su i zbog toga opstajali brakovi. Danas niko ne trpi ni običnu riječ. Treba imati malo tolerancije, ali neki jednostavno neće i nema kompromisa. Nekad se mora nešto i progutati, ne postoji brak koji nema trzavica”, poručuje Safet Golub.
U svemu je u životu potrebno pronaći odgovarajuće rješenje i kompromis, pa tako i u braku muž i žena trebaju zajednički da djeluju i uvažavaju jedno drugo.
“Što se tiče kućnih poslova, ja se ne stidim. Ne kuham, ali ako treba oprati suđe nije mi mrsko. Tako i ona ide sa mnom u drva, iako je imala tranasplantaciju bubrega. Ja joj govorim da ne ide, ali ona hoće, pa eto pomalo onako čisto da prošeta, da mi pravi društvo. Nije mi stvarno problem oprati tanjire ili usisati kuću. Mora biti dogovora i potpomaganja”, navodi Safet.
Ono što je najvažnije da bi jedan brak funkcionisao je isti cilj. Žena i muž moraju imati iste namjere, iste želje. Ako jedno teži ka harmoniji i mirnom braku i uzornoj porodici, a drugo ima neke druge prioritete u odnosu na porodicu, tu kaže ne može biti mir u kući. Potrebno je i stalno podsjećati voljenu osobu da je voljena.
“Važno je da jedno drugo cijeni i poštuje. To je osnova. Treba iznenaditi ponekad, obradovati, pokloniti nešto lijepo. Ne mora to biti samo praznikom. Ja nikad nisam došao kući da ne kupim barem onu čokoladu od marku, ‘Samo ti’ ili ‘Volim te’. Tako i ona meni kada sam umoran od posla iznese i nalije rakiju”, kaže Safet.
Sigurno je da Safet zna kako očuvati ljubav i brak dugo godina. No, svojim potezom doniranja bubrega supruzi za 40 godina braka, pokazuje šta bi zapravo trebao biti smisao samog našeg života. Plemenitost, dobrota, poštenje, suosjećajnost, moral. Sve ono što je danas u nedostatku.
“Supruga mi je bila deset godina na dijalizi. Ja sam odmah 2006. godine ponudio bubreg, ali nije odgovarao. Bio sam uporan, tragao sam svugdje, dao sam na internet oglas, da mijenjam bubreg, pa su me ljudi zezali i pitali jel mijenjam za auto. Bio sam u stanju prodati bubreg da njoj obezbjedim bubreg. Moj nije odgovarao, dok nisam stupio u kontakt s doktorom Emirom Hodžićem iz tuzlanskog Univerzitetsko-kliničkog centra (UKC). On me pitao koja smo krvna grupa. Ja kažem da sam A pozitivna, a supruga A negativna, na šta je on kazao da je to odlično i važno je da sam ja zdrav. Od 2013. godine su krenule pripreme. Iz sedmog puta, u septembru 2014. godine bilo je uspješno. Eto, danas smo dobro i zdravo. Ja kao da nisam ni operisan, radim isto kao i ranije. Supruga je također dobro, normalno radi sve što treba i koristi terapiju da organizam ne bi odstranio strano tijelo”, kaže Safet.
U penziji su oboje i žive mirnim porodičnim životom u svom kraju. Bašta i sitni poslovi vezani za kuću su im kaže trenutno glavna zanimacija. Svakom bi poželio brak kakav oni imaju, kaže na kraju Safet.
