Srbijanski akademik Ljubomir Simović: A šta bismo s Kosovom, i da nam ga vrate?

Zvučalo je kao vapaj kad je u jednom intervjuu akademik Ljuba Simović rekao: „Kad samo pomislim na šta bi Srbija ličila da smo više čitali.“ Nije da se nije čitalo, ali oni koji su to radili više ne stanuju ovdje. Njihova mjesta su zauzeli oni koji ne čitaju, ali govore. Ili počnu da čitaju pod stare dane.

Akademik Simović i čita i piše čitav svoj dugi vijek. Zakoračio je u devetu deceniju, a utiske sabira i prebira u svakodnevnim šetnjama Dunavskim kejom. „Ranije sam obavezno išao oko sedam kilometara, danas dva-tri, ali, ipak, svaki dan.“ Kontinuitet je bio i odlika njegovog stvaralaštva, a konzistentnost odlika javnog istupanja i promišljanja.

On je u intervju za srbijanski “Blic” odgovarao na mnoga pitanja o javnom i političkom životu u Srbiji. Evo šta kaže o Kosovu i aktuelnon  srbijanskoj vlasti:

Na šta vama liči poziv na dijalog o Kosovu? Ako biste se upustili u taj dijalog, šta biste poručili?

– Pre nego što bih išta poručio, imao bih nešto da pitam. Naši političari na sva usta grme: „Nikad nećemo priznati Kosovo!“ i „Kosovo je Srbija!“ Nekoliko puta sam ponavljao jedno jednostavno pitanje: Ako bi vam SAD ili Evropska unija, ili bilo ko, vratili Kosovo, kako biste ga integrisali u Srbiju? Da li je ta integracija, posle svega što se desilo, moguća? Da li bi ona otvorila neki novi Pandorin krčag, mnogo opasniji od onog koji je otvoren tokom devedesetih godina? Pominjete taj predsednikov poziv na dijalog. Dijalog s kim? Dijalog s onim ko sa javnošću komunicira isključivo preko svojih brojnih i beskrajnih monologa, tokom kojih niko ne može da dođe do reči? Ili dijalog sa onima koji ne znaju ništa pametnije nego da na Kosovo pošalju onaj ilustrovani voz, koji je svoje putovanje neslavno završio na granici sa “našom južnom pokrajinom”? Bojim se da će, bez obzira na naše dijaloge, i onaj minimum, dogovoren u Briselu, Zajednica srpskih opština, biti sabotiran.

Ova vlast se diči uspesima. Osećate li boljitak?

– Kakav je boljitak moguć u državi koja nema ozbiljne institucije? Ili, još gore, ako su sve institucije samo jedan čovek? Naš premijer se nedavno krunisao za predsednika Republike. Ali je i dalje, sudeći po onome šta radi i kako se ponaša, zadržao kompetencije premijera. Očito je da je vladu Ane Brnabić sastavio Vučić. On se sad stavlja i na čelo naprednjačke liste za izbore u Beogradu! Bilo ko sa te liste da bude izabran za gradonačelnika, stvarna vlast će biti u Vučićevim rukama. U ovoj zemlji ništa nije moguće bez njegovog znanja i pristanka. A kakvog su kvaliteta njegovi potezi vidi se i po onom brzopletom povlačenju celokupnog osoblja naše ambasade u Skoplju, kao da ćemo sa Skopljem u rat. I vidi se po onoj odluci da niko od naših funkcionera dva meseca ne kroči na tle Francuske, što bi trebalo da bude odmazda za odluku francuskog suda da nam ne izruči Haradinaja. Uveren da u Francuskoj, kao i u Srbiji, sudije presude donose po nalogu političara, Vučić zbog odluka francuskog suda „kažnjava“ francusku vladu i državu! O njegovom shvatanju odnosa vlasti i sudstva govori i njegovo nezadovoljstvo presudom Apelacionog suda, kojom se Miroslav Mišković oslobađa optužbe. Apelacioni sud nije presudio onako kako je on očekivao i planirao. Kad sve ovo imamo u vidu, ne možemo a da se ne zapitamo šta on zaista zna o rušenju koje se one noći dogodilo u Savamali. Njegovom shvatanju vlasti odgovara i njegov stil, koji se u punom sjaju pokazao nedavno, prilikom otvaranja japanske fabrike u Šapcu. Kao i u onom razgovoru sa učenicima iz Rijeke. Pitate me o uspesima kojima se „diči vlast“. Vučić, koji se, kako sam naglašava, četiri puta rukovao sa Trampom, svoj govor je održao pred praznom salom Generalne skupštine UN.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.