Na Balkanu ništa novo. I zato se rezultat ovog samita Evropske unije i šest zemalja-kandidata može ovako sažeti: EU obećava da će šest država jednom biti primljene u klub blagostanja i stabilnosti, a kandidati obećavaju da će učiniti sve što je potrebno kako bi ispunili stroga pravila tog kluba. To je tako već 15 godina, od samita 2003. godine u Solunu – i nastaviće se još deset godina, bar za najslabije članove u redu za EU, odnosno Kosovo i Bosnu i Hercegovinu.
U većini starih članica je želja da prihvate nove države, a time i nove probleme – prilično mala. Francuski predsjednik Emanuel Makron, nova zvjezda EU, to je sročio ovako: prije nego što EU primi nove članice, ona mora da reši svoje probleme, odnosno implementira njegove prijedloge reformi. Španija takođe koči i hoće prijem novih samo ako se status Kosova definiše tako da pobunjeni Katalonci priznanje Kosova kao države ne mogu da iskoriste kao primjer protiv Madrida. To je komplikovano i trajaće dugo.
Zbog toga će zemlje-kandidati morati i dalje da ulažu napore i budu strpljive. Evropska unija im je još privlačna – zbog finansijske pomoći i političke solidarnosti. Ali Rusija i Kina su spremne da ulete, ukoliko u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Albaniji popusti oduševljenje za EU.
Duboke pukotine u atlantskom partnerstvu
S obzirom na to da Balkan trenutno ne krije nikakva iznenađenja, Evropska unija je mogla da se usredsredi na svog novog „neprijatelja“: američkog predsjednika Donalda Trampa.
Lideri EU nisu nikada tako žestoko kritikovali aktuelnog predsjednika SAD, glavne sile NATO. Njegova politika je nerazumljiva i pogrešna, avanturistička i potpuno nesolidarna. Angeli Merkel, Emanuelu Makronu, Terezi Mej i ostalima to je odavno jasno. Sada su to i javno rekli i dogovaraju se o kontramjerama. Mogućnosti EU da se bori protiv američke ekonomske sile su skromne, ali bi ih sada trebalo iskoristiti. Jer, postoje granice, čak i kada se radi o bivšim prijateljima – to je bila jasna i tačna poruka iz Sofije.
Ali, pitanje je da li će tako nakostrešena EU ostaviti ikakav utisak na alfa-mužjaka u Bjeloj kući. Bez imalo obzira prema saveznicima u Evropi, američki predsjednik je torpedirao sporazum o klimi, razbuktao vatru na Bliskom istoku, uveo carine i poništio nuklearni sporazum sa Iranom. Neizvesno je da li EU može da izbjegne preteće carine SAD na čelik ili sankcije protiv kompanija koje posluju u Iranu. Jedno je jasno: biće skupo i veoma teško održati ekonomske veze sa Iranom, pogotovo ako pogođene kompanije, kao što su Total, Maersk ili Simens, odluče da slijede politiku SAD, a ne EU – da igraju na sigurno kako bi imale neometan pristup američkom tržištu.
Za Evropsku uniju bi bilo dobro kada glavu ne bi zabila u pjesak i kada bi organizovala bar malo otpora prema Bjeloj kući. Evropljani su se odjednom našli u savezima sa Rusijom, Kinom i Iranom, a protiv svog velikog atlantskog brata. To je pre Trampa bilo nezamislivo.
Sastanak predsjednika SAD Trampa i neposlušnih Evropljana u julu na samitu NATO u Briselu trebalo bi da bude zanimljiv. Evropske države trebalo bi da budu spremne na to da će SAD zaprijetiti povlačenjem iz NATO i da će ispostaviti neku vrstu računa za njihov doprinos kao nuklearne sile. Evropa mora da odraste i to vrlo brzo. Prvi korak je učinjen u Sofiji.
Inače: Sjedinjene Države i EU su prije 20 godina radile zajedno na tome kako bi okončale građanski rat i stvorile mir na Balkanu. Danas je to skoro nezamislivo. Toliko su se vremena promjenila.
