O traganju za istinom i onoj staroj: ‘Ma lažeš k'o internet!’

Sve je počelo od one slavne (i sad već stare narodne) „lažeš k'o Instagram“, a onda se proširilo i puno šire od samog Instagrama, po svim sferama interneta...

Proširile su se tako lažne recenzije, priče, neistinite reklame i ostali jednorozi do te granice da je i iskusnom korisniku postalo problematično raspoznavati istinu od neistine u tom moru svega i svačega. I u redu, manje više prihvaćamo tu boljku koju su moderna vremena donijela sa sobom, oprezni smo, provjerimo sve dva, tri, pet puta, izguglamo uzduž i poprijeko sve što se izguglati da, prolazimo forume, recenzije, savjete, sve da bismo na kraju našli neku zlatnu sredinu kojoj vjerujemo (ili ju sami izgradili od svega pročitanog). Iskreno, to mi je postao nekakav modus operandi kad god kupujem nešto skuplje, dugotrajnije, konkretnije, i nije mi nikakav problem proći svaki put iznova tu proceduru jer ju jednostavno doživljavam kao puko – informiranje. Kako su nekad naši roditelji dobivali informacije iz prve ruke od ljudi oko sebe ili gospodina na odjelu tehnike u trgovini, tako mi danas surfamo i otkrivamo sve što nas zanima po bespućima interneta. Pošteno!

I sad ide ono slavno „ali“… Ali što kad nemam sve vrijeme svijeta za izguglati i istražiti ono što me zanima? Što kad želim nešto odmah i sad i ne želim lažna internet svjedočanstva i recenzije koje nemaju veze sa zdravom pameti? Nedavno sam bila na kratkom putovanju u Italiji, pa smo na kraju dana punog lutanja, shoppinga i obilazaka poželjeli negdje na večeru. Koliko teško može biti pronaći u Italiji restoran s finom, tradicionalnom, talijanskom klopom i prihvatljivim cijenama? Tri sata guglanja i istraživanja – toliko teško može biti. Tri sata i jedna žustra rasprava na temu „recenzija običnih korisnika interneta“ kasnije, sjeli smo u prvi restoran s reda pokraj kojeg smo prošli i imali sreće… Pa smo tamo uz pastu i talijansko vino nastavili priču o recenzijama na internetu, slobodi govora koju apsolutno poštujem i uvažavanja svačijeg mišljenja koje mi je jedna od primarnih životnih stavki… Sve dok netko sve od navedenog ne krene zloupotrebljavati.

Mislite da se to ne događa? Pročitajte priču ili pogledajte dokumentarac na YouTube-u o dečku imena Oobah Butler koji je NEPOSTOJEĆI restoran u kratkom vremenu uspio dovesti na broj 1 londonskih restorana na TripAdvisoru. Restoran koji, da ponovimo to još jednom, NE POSTOJI. Krenuo je s lažnim recenzijama koje su mu pisali prijatelji i poznanici, završio na tome da su se svi blogeri, celebovi i najobičniji ljudi borili dobiti stol i mjesto u njegovom nepostojećem restoranu. Čak i kad je na kraju cijele sage i prije razotkrivanja cijele priče organizirao večeru u dvorištu svoje kuće, te im servirao hranu iz supermarketa, balon od sapunice se nije raspuknuo, ljudi su s večere odlazili usta punih hvale za delicije koje su upravo jeli.

Štoo hoću reći? Dati svačijem ukusu i mišljenju jednaku težinu i važnost po meni nije sistem koji funkcionira na baš svim poljima.

Na većini polja, apsolutno da, ali nije mi isto je li mi doktor rekao da bih trebala uzeti antibiotik ili susjeda s kata ispod mene. Nije mi isto je li neki restoran sjajno mjesto gdje mogu pojesti nešto zaista kvalitetno nekom gurmanu, food blogeru, gastronomu, kuharu… ili mojoj sestri (koju volim zasigurno više nego prethodno spomenutu ekipu, ali stručnost nekad ima svoju težinu i razlog).

Kod nekih stvari u životu želim igrati na sigurno i ne želim pristajati na kompromise. Jedna od tih kategorija je i hrana. Odrasla sam u obitelji u kojoj je hrana uvijek bila nešto više od same nužnosti i s godinama sam i sama postala osoba koja beskrajno cijeni dobru hranu. Baš zato sam zaplesala mali happy dance po stanu kad sam otkrila Gourmet365 portal u bespućima interneta. Mjesto na kojem ćeš naći sve aktualnosti iz polja gastronomije u Hrvatskoj, pa ti tako sigurno neće promaknuti nagrade koje stalno stižu na adrese nekih naših restorana ili gastronomska događanja koja mi obično promaknu pa se poslije hvatam za glavu i pitam se gdje sam bila i što sam radila dok je moje nepce moglo biti u zemaljskom raju… Mjesto gdje možeš otkriti tradicionalne hrvatske namirnice, sezone u kojima su aktualne, ali i restorane i krajeve koji ih nude u svojim ponudama… Pa tako nećeš više na putu prema moru samo prozujati pored Skradina autoputom i baciti čeznutljivi pogled dolje na taj mali zemaljski raj, nego ćeš se skinuti s tog istog autoputa i otići u Skradin isprobati rižoto koji se kuha do 10 sati, a koji je stekao i svjetsku slavu, dok je nama tu pred nosom stajao neisproban… I na kraju možeš u par klikova provjeriti ponudu restorana, vinara, uljara i delicija u svojoj okolini, ili u kraju koji si odlučio posjetiti, a koje ti preporučuju stručni ljudi koji su cijeli svoj život posvetili gastronomiji…

Moja putovanja više stvarno ne prolaze bez par klikova na Gourmet365, jer sam se previše puta opekla s izborom restorana i klope tražeći savjete i preporuke na pogrešnim mjestima…

Internet je iz milijardu razloga sjajna stvar, ako ga naučiš koristiti i ne vjerovati slijepo svemu što ti se na njemu servira.

Od kad je svijeta postojali su načini preko kojih su ljudi zarađivali na gluposti drugih ljudi… Gluposti, lijenosti, neinformiranosti, nazovi to kako hoćeš. I ja se sama uhvatim za glavu kad shvatim koliko sam puta u životu dopustila da me internet prevesla jer mi se nije dalo uložiti malo ekstra truda ili par klikova više… I baš zato danas toliko cijenim autentičnost, iskrenost i stručnost na internetu. Koliko se sama trudim drugima ponuditi sve od navedenog, toliko se trudim i pronaći za sebe one koji to isto nude.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook

Fotografija dana