Pametni roditelji ili pametni telefon

Juhantove metode uključuju i kažnjavanja, ali ne impulsivno kažnjavanje u stanju bijesa u koje nas djeca, već pripremljene drugim životnim okolnostima, lako dovedu.

U vremenu u kojem je akcenat na permisivnom i čak inferiornom odgoju djece, Juhantova predavanja nose određenu dozu kontradiktornosti – svi ti permisivni i indiferentni roditelji, svi ti roditelji s problemom u potrebi da pretjerano štite potomčad, u koje se često mogu i sama ubrojiti, na kraju strasno plješću njegovom načinu i savjetima koji temelje na mnogo iskustva, na mnogo znanja, te i na zdravoj pameti. Jedan je od onih ljudi koji Vam kažu i pokažu tako jednostavne i primjenjive mogućnosti u odgoju da naprosto ne možete vjerovati da se sami toga niste sjetili – a niste.

Njegove metode uključuju i kažnjavanja, ali ne impulsivno kažnjavanja u stanju bijesa u koje nas djeca, već pripremljene drugim životnim okolnostima, lako dovedu. Nego unaprijed dogovorene, smišljene, vremenski opredijeljene ili neopredijeljene kazne. U smislu: dijete je ispustilo zrak iz gume bicikla starijem bratu i još lagalo da nema pojma ni o čemu. Jedna od kazni bi bila ta da mu odredite dodatni kućni posao koji, recimo, mora obavljati cijelu sedmicu. Ili da kaznu “bodujete”. Po vlastitom nahođenju. Recimo, za prekršaj deset i za laž četiri boda. Na isti način ste vrednovali dodatne kućne poslove. Tako, recimo, za čišćenje auta “zaradi” dva boda, pranje suđa jedan, usisavanje tri… I onda samo izabere da li će četrnaest dana prati suđe jednom dnevno ili će žrtvovati malo više svog vremena i riješiti se kazne što prije. Važno je biti dosljedan. A dijete će sigurno razmisliti sljedeći put da li mu se isplati ribati tuš-kabinu prije nego što još jednom odluči napraviti isti prekršaj. Djeci je, uglavnom, razlika između dobrog i lošeg prilično jasna. A prirodne posljedice određenih postupaka su kobne i ne smijemo ih čekati.

Obavezan dan bez obaveza

Na našem govornom području Marka Juhanta nema dovoljno. Njegova knjiga Zaštitnik djetetovih dužnosti je prevedena i čeka na izdavača, te posredno čitaoce. Ovaj priručnik, koji je napisao u saradnji sa kolegicom Simonom Levc, školskom savjetnicom i logopetkinjom, ne glorifikuje školski sistem, ali se i ne bavi njime. Zato roditeljima i djeci na neki način predstavi mogućnosti kako da budu uspješni i osjećaju se uspješni i ne provedu previše vremena za radnim stolom, nakon što se vrate iz obrazovne ustanove. Naglašava da osnovnoškolska djeca svaki, baš svaki dan imaju školske obaveze u vidu domaćih zadaća ili učenja, ali da jedan dan u sedmici, jedan dan vikenda dijete ne bi trebalo raditi bilo šta što ima veze sa školom, jer je odmor obavezan, a odmor je svaka izvanškolska aktivnost koja ih opušta. Ali i tu brzo padamo u zamke. Ako, recimo, dijete koje s matematikom ima probleme upišete na dodatne časove matematike u slobodno vrijeme – to nije odmor. To je učenje. Ako dijete kojem je matematika omiljeni predmet upišete na dodatne časove – to nije učenje za njega. To je relaksacija i užitak. Zato ne smijemo zaboravljati na perspektive. Prema njegovom mišljenju prosječno dijete nije opterećeno školskim obavezama već prevelikim brojem dodatnih aktivnosti. Jedna do dvije takve aktivnosti su, kaže Juhant, potpuno dovoljne.

“Dijete odrasta tako što prihvata svoje obaveze i stiče iskustva. U tom procesu nema posebne koristi od toga što poznaje sva svoja prava i živi u prezaštićenoj sredini”, kaže Juhant. “Odličan i efektivan način da mališane učite životu su kućni poslovi. Kroz njih se reflektuje mnogo toga što će vaše dijete raditi u budućnosti. Ako ga pošaljete u ostavu da prebroji koliko još tegli kiselih krastavaca imate i pri tom obriše policu na kojoj su stajale, na neki način ste ga naučili kako se radi i šta je to inventura. Mališan koji prihvati odgovornost, te činjenice da su doma šefovi roditelji, a u školi učitelji će imati olakšane uslove za kasniji razvoj. Društvo zaboravlja da se djeca još uvijek moraju igrati, što više nikako nije spontana aktivnost, kao nekada. Protivnik sam vrhunskih sportova iz različitih razloga, ali rekreativni sport, jednostavno loptanje, igre u kojima djeca sama postavljaju pravila i sama im slijede može donijeti samo dobro. Kao i drugarstvo, učenje kako čuvati nečiju tajnu i nadati se da će neko sačuvati tvoju – to su mala bogastva koja nam daju ljudsku dimenziju.”

Koliko stranica ima test za trudnoću

Juhant je mišljenja da djeca do sedmog razreda osnovne škole ne bi trebala imati pametni telefon. A i oni stariji mališani bi ga, vjeruje ovaj stručnjak, trebali imati samo pod uslovom da potpišu ugovor o korištenju sa roditeljima (primjer takvog ugovora slovenski mališani mogu naći na internet stranici za sigurnu upotrebu interneta www.safe.si) po kojem sve privilegije gube kada ga prvi put prekrše. I, prema tom ugovoru, roditelji moraju imati sve šifre od telefona, od svih društvenih mreža na kojima je dijete prisutno. Za razliku od toga, savjetuje da kao roditelji ni slučajno ne padaju u iskušenje da čitaju dnevnike, pogotovo dnevnike koje pišu djevojčice – jer je većina napisanog priča koja temelji na mašti, nepreglednoj mašti, a roditelje bi vrlo lako uznemirilo.

“Da li biste dozvolili svom djetetu da koristi marihuanu? Naravno da ne. Ali, telefon koji izaziva mnogo intenzivniju ovisnost – može. Ne, te stvari moraju biti pod nadzorom. Ali, ako nađete kćerkin dnevnik, ne padajte u iskušenje da čitate. Još je naružite da ga nije dovoljno dobro sakrila”, šali se Juhant.

Podsjetio nas je na britanski socijalni projekat kada su se svi roditelji koji su tvrdili da su njihove djevojčice odgovorne, dovoljno pametne i izučene kako se ponašati na internetu, ubrzo uvjerili da su sve do jedne pale u zamku i pojavile se u kombiju u kojem su ih, na sreću, čekali roditelji i ne pedofili.

“Sa problematičnim tinejdžerima sa kojima radim sam nadošao na temu neželjene trudnoće. Većina dječaka mi je odgovorila da su sasvim sigurni da je djevojka trudna na osnovu testa. A na pitanje koliko taj test ima stranica svi su slegli ramenima. Niko nije rekao da nema strane. Jer poznaju samo jedan pojam testa – onaj školski. Na vrlo sličan način odreaguju i na druge stvari koje se odraslima podrazumijevaju: recimo, na pitanje ko je glavni u razredu odgovore da oni, ili neki drugi dječak i djevojčica iz razreda. Malo ih je svjesno prave hijerarhije. Takođe, ne podrazumijeva se da djeca znaju da ih volite, iako to odrasli očekujemo. Ako pitate mirnu djevojčicu da li je roditelji vole, često ćete čuti odgovor da ne, jer se njom ne bave, samo je upozore. Za roditelje je to dovoljno. A ona misli da vole njenog nemirnog brata. A nemirni brat da vole nju. Jer, njega ruže. Iz njegove perspektive, za svaku sitnicu. Zato djeci treba svaki dan reći da ih volimo i da to nije uslovljeno njihovim uspjesima, neuspjesima, njihovim ponašanjem. I to moraju učiniti oba roditelja. Dobro je da otac dječaka, dok još može, zagrljajem odigne od zemlje, da istovremeno izgubi tlo pod nogama i osjeti se potpuno zaštićenim”, savjetuje Marko Juhant.

Djeca, kaže Juhant, odrastajući, moraju praviti greške jer na taj način uče živjeti. A kada da prave te greške, ako ne u pubertetu, kada ponovo preispituju svoj sistem vrijednosti, kad su još uvijek zaštićeni ljubavlju svojih roditelja, kada je platforma za pravljenje grešaka najidealnija.

Dotaknuo se i pitanja nadarenosti. U Sloveniji od četvrtog razreda dalje na osnovu prijedloga nastavnika koji dijete uče, školski stručnjaci obavljaju takozvano testiranje nadarenosti, kroz različite testove različitih IQ.

“Potrebno je uložiti rad. Zato su ključne radne navike. Svejedno je da li je dijete nadareno ili nije. Ako ne bude uložilo trud i vrijeme, ako ne bude vježbalo, nadarenost, bilo kakva, neće imati vrijednosti. Ostat će prosječno. To ne znači da treba dijete prisiljavati da kroz svoj školski uspjeh ostvaruje roditeljske ambicije. Na takav način ćete, recimo, dobiti bulimičnu djevojčicu i dječaka koji ne izlazi iz teretane, jer nemaju drugog načina da vam se suprotstave”.

Djeci, prije svega, treba dati svoje vrijeme. Voditi ih posvuda sa sobom, na taj ih način učiti da žive. Ako uspostavimo pravila bez odnosa sa svojim djetetom, to će rezultirati pobunom. A ako imamo samo odnos, bez pravila, to će rezultirati haosom. Jedini pravi način da u djetetu probudimo poštovanje i odgovornost je kombinacija dobrog odnosa i pravila. A autoritet koji svi tako silno želimo imati možemo postići samo ako pomoć ponudimo u pravom trenutku.

Juhant dodaje i da je popularno i nervirajuće zavrtanje očima kad razgovaramo sa svojom djecom dobar znak – znaju šta ćete reći. Treba, dodaje on, ponoviti još samo 30 ili 40 puta i dosegli ste svoj cilj. Problem riješen. Na redu je novi, sigurno teži. Ali problemi na koje nailazimo u svakodnevnom odgoju, dodaje, ne smijemo to zaboraviti, su dobri problemi. Zato smo im dorasli.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana