Novopazarac Ćamil Juković (72), koji već 12 godina živi u invalidskim kolicima u Novopazarskoj banji, traži od lokalne vlasti u Novom Pazaru da mu isplati sve dosadašnje troškove boravka u ovoj ustanovi.
Juković je povrijeđen septembra 2004. godine prilikom u sukoba pristalica Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka i Sandžačke demokratske partije (SDP), partija Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, koje su prošle nedjelje potpisale Deklaraciju o strateškom partnerstvu.
Ovaj čovjek i danas plaća visoku cijenu jednog političkog sukoba koji je teško objasniti, a koji se poslije više od deceniju, na sreću, okončao jednostavnim pomirenjem.
Dočekuje nas kao i mnoge goste u posljednjih 12 godina u jednoj sobi na prvom spratu Specijalne bolnice za progresivne mišićne i neuromišićne bolesti u Novopazarskoj banji, sa sjetnim pogledom.
Na pitanje RSE kako je, odgovara da moli Boga da ne bude gore, a da trenutno stanje trpi od 11. septembra 2004. godine, kada je uoči lokalnih izbora kao slučajni prolaznik nastradao od zalutalog metka koji mu je teško povrijedio kučmenu moždinu, od kada je nepokretan.
Ćamil, penzionisani profesor fizike, živi od penzije i tuđe nege, a mjesečno za boravak u banji izdvaja 300 eura, te vjeruje da će predstavnici vlasti imati razumijevanja i isplatiti mu novac koji je do sada dao ovoj ustanovi.
“Pogotovu sada, kada su se slizali i kada su podjednako odgovorni za moje stradanje. Baš me zanima šta će da kažu sada, da li će imati neko duše od tih odbornika da digne glas protiv mene. Imam tamo bar desetak mojih bivših đaka, koji sada polažu ispit moralnosti i ljudskosti. Ako mogu da plate neku Severinu, Dina Merlina i ostale, mogu valjda platiti i ono što sam ja do sada na blagajni ove ustanove dao.
U Sarajevu imam četvoro unučadi od sina, koji mi je preminuo dvije godine nakon mog stradanja, a kojima moram da dam nešto novca kada dođu da me obiđu. Imam i troje unučadi od kćerke. Ne tražim im novac za lijekove, koje svakodnevno pijem, samo ovo što sam dao za smještaj“, smatra on.
Ćamil se tog septembra, kada je stradao sjeća kao da je juče bilo.
Pošao je da odnese sirup pčelama u obližnje selo Vojniće. U tom trenutku, u naselju Parice, ispred prostorija Ljajićeve partije, pored koje je put vodio nesretnog Ćamila, došlo je do vatrenog obračuna članova obezbjeđenja Ugljaninove i Ljajićeve partije.
Tada su odnosi između ove dvije bošnjačke stranke bili zaoštreni do oružanih sukoba, a pravosuđe ni 12 godina kasnije nije utvrdilo čiji metak ga je pogodio.
“Umjesto da odem u Vojniće, ja sam stigao u Urgentni centar u Beogradu. Sjećam se da se tada rekonstrusala Ibarska magistrala, automobil se tresao toliko da mi se čini da mi je metak od toga dodatno oštetio kičmenu moždinu, nije je prekinuo nego je došlo do njenog nagnječenja“, sjeća se on.
Mali broj ljudi zna, da je Ćamil stradao pokušavajući da pomogne nekolicini djece predškolskog uzrasta, koja su trčala da vide gdje se to čuje vika i pucnjava.
“Rukama sam ih zaustavio, govoreći da ne idu dole, međutim ona su zbog nagiba terena bila jača i po inerciji su me okrenula za 180 stepeni. I dalje sam ih držao rukama, dok me nije pogodio metak, kada sam pao, a jedno dijete je u tom trenutku bilo ispod mene. Ako bih mogao da biram, bolje što sam ja stradao nego da su ta djeca, jer je pred njima život. Svjestan sam da taj koji me je unesrećio nije to namjerno uradio, nije imao razloga, jer ja nisam nikada bio član ni jedne patije, mada ga ne pravdam jer nije smio da puca u naseljenom mestu“, kaže Ćamil za RSE.
Priča da su u početku pored njega bili političari, naročito Rasim Ljajić dok je bio u Urgentnom centru u Beogradu, koji mu je pomogao da nabavi neke inekcije da ne došlo do trovanja.
Redovi sugrađana su ga posjećivali kada se tek smjestio u Novopazarsku banju, a medju njima i novinari.
“Tada sam nekoj TV ekipi rekao ono što bih i danas, da ne znam ko me unesrećio, ne znam da li je to bio Ugljaninov ili Ljajićev pristalica, ako sam izgubio zdravlje ne mogu i dušu. E, tada su se oni prestali da me obilaze, jer su očekivali da ću ja svu ljagu da svalim na suprotnu stranu. Ja to nisam mogao, jer zaista ne znam ko je to uradio“, priča on.
Ćamil ne očekuje mnogo od sadašnjih političara, ali vjeruje da će mladi imati snage da se izbore za promjene, za sebe i svoju svoju budućnost. Poručuje im da budu složni, da se manu podjela, zločina i mržnje, jer oni ničemu ne vode.
“Ova Srbija je bogata zemlja, kolika da je. Ne priznajem nijednom Srbinu da je veći patriota od mene, iako nas muslimane računaju kao separatiste. Po islamu čovjek ne smije da bude neprijatelj zemlje u kojoj živi, a ja volim Srbiju koliko i Srbi“, ističe.
Ćamil je svoju autobiografsku priču pretočio u roman “Vjetrovi Pešteri”, a pored njega tokom boravka u kolicima svoje misli, zapažanja i mudrosti objavio je u još tri romana i tri zbirke pjesama.
Podsjetimo, SDP i SDA su se godinama sukobljavale, a u brojnim incidentima je bilo čak i poginulih. Posljednji put u fizičkom sukobu dvije strane, tokom vanrednih opštinskih izbora 2006. godine, samo 20 metara od biračkog mjesta, poginuo je kandidat za odbornika sa Ugljaninove liste Ruždija Durović.
Kako se tumači, ove dvije partije su upravo i postigle pomirenje kako bi predupredile eventualne efekte sandžačkih političkih promjena, nakon što je u Skupštinu Srbije ušao bivši muftija Muamer Zukorlić.
