Lijek ne postoji: Ova žena mora da živi sa neprijatnom bolešću

Kada je Eli otvorila poklon od Deda Mraza, briznula je u plač. Unutra je bio još jedan sapun, ko zna koji po redu. Znala je da ti pokloni nisu odabrani s ljubavlju, već sa namijerom da joj nešto kažu. Da joj kažu da smrdi. Kada je otvorila poklon, njene kolege su se slatko nasmijale, a ona je pobjegla iz kancelarije od sramote.

Sa takvim situacijama se nesrećna Eli suočava svakog dana od svoje 30. godine. Uprkos tome, ona je uspješna poslovna žena, i direktorka jedne kompanije u Britaniji. Ipak, neprijatan miris joj je mnogo otežao put u karijeri.

– U početku nisam razumjela šta se dešava. Oduvijek sam vodila računa o higijeni. Miris je bio misterija. Pitala sam se da nije moja mačka ulovila nekog miša, i donijela ga kući da trune. Ali polako sam počela da shvatam da sam ja u pitanju, kada su stranci na ulici počeli da me gledaju i da se drže za nos. Čula sam ljude kako šapuću o meni na poslu – priseća se Eli kako je bilo na početku.

Ona danas hrabro priznaje da je jedna od malog broja ljudi u Britaniji koji pate od ovog bizarnog oboljenja. Njeno tijelo ne može da se nosi sa izvjesnim namirnicama, kao što su meso, mliječni proizvodi, kafa i riba, i ispušta trimetilamin, koji stvara jako ružan miris.

– Dolazila sam kući sa posla svake večeri i plakala. Ubrzo su ljudi počeli da mi donose parfeme i sapune, bilo je ponižavajuće. Jednom je vozač ugradio osvježivač vazduha u autobusu kojim sam se vozila. Ustajanje iz kreveta ujutru je bilo pravo mučenje – kaže ona.

Eli je bila toliko očajna, da je počela da se kupa pet puta na dan, i da se trlja kuhinjskim deterdžentom dok joj koža ne bi bila krvavocrvena.

Trebalo joj je sedam godina, da bi se konačno obratila ljekaru. Nažalost, prvi doktor kod koga je otišla joj je rekao kako treba više da vodi računa o higijeni. Ipak, nije odustala, i posjećivala je doktore sve dok nisu otkrili da pati od TMAU. Uputili su je endokrinologu, koji joj je prepisao lijekove i posebnu ishranu.

– Počela sam da se kupam posebnim pH izbalansiranim sapunom, nakon što sam saznala da pretjerano kupanje može da pogorša stvari. Ne postoji lijek, ali ove promjene pomažu. Sada, kada se neko uhvati za nos, odvedem ga na stranu i objasnim mu da sam bolesna. Nadam se da će moja priča pomoći da se edukuju oni koji prstom pokazuju na ljude poput mene – zaključuje Ela.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.