Sama je Hajrija. Vratila se u svoje selo, u svoju kuću sa čijeg praga je 11. jula 1995. godine ispratila supruga i sinove. Hajrijin suprug je identificiran 2005., a ukopan prošle godine u Potočarima. Do njega će ove godine biti ukopana i njegova dva sina.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je majku Hajriju u selu Poćauš. Makadamski, uništeni put doveo nas je do posljednje kuće u selu. Na vratima nas je dočekala nasmijana majka Hajrija. Nalazi snage da se nasmije gostima, a nema ih puno. Priča o Samiru, Nerminu, posljednjim zajedničkim trenucima, ali i sreći koja je pratila njenu porodicu do tog kobnog 11. jula 1995. Priča i plače… Samir je imao 23 godine kada je ubijen, a Nermin 19.
Majka kaže da danas žali što ih nije zagrlila kada su sa ocem odlazili od kuće. Išli su preko šuma do slobodne teritorije, Tuzle.
“Trenutak rastanka je bio jako težak. Svaki dan žalim što ih nisam zagrlila. Tada nismo znali ni kuda ćemo niti šta ćemo”, prisjeća se majka dana kada je izgubila muža i dvojicu sinova.
Kako kaže, suprugu je samo ponavljala da brine o Nerminu, jer je on bio mlađi, a Samir je bio izdržljiviji. Hajrija kaže da nije mogla ni da zamisli da će to biti njihov posljednji susret. Nakon 19 godina, ponovo će biti zajedno, jedan do drugoga u Memorijalnom centru Potočari, a majka Hajrija će ih redovno posjećivati.
“Njihovi mezari će biti kraj oca. Odem mužu na mezar i nekako mi je lakše, pričam sa njim, plačem. Kazala sam mu da će doći i Nermin i Samir”, priča majka Hajrija za AA, a dok priča, zastaje, uzima dah, lomi ruke i plače. Kao i svaka bosanska majka, pita da nam napravi nešto za jelo, piće. Hrabra je to žena, gledamo je i divimo joj se.
Nermin i Samir su pronađeni 2001. godine, a identificirani 2012. godine. Njihovi posmrtni ostaci su kompletni, jedino kod Nermina nedostaje par prstiju. Sinovi i otac su pronađeni na istom mjestu, u Vlasenici.
“Molila sam da ih pronađem i ukopam dok sam živa, i dao je Bog. Nekada se pitam gdje nalazim snagu za sve”, kazala je Hajrija. Sa Hajrijom su tog 11. jula 1995. godine bile njene kćerke, unuče i snaha, Samir je bio oženjen i ima muško dijete.
“Ostala sam sama. Kćerke se udale i imaju svoju porodicu”, priča Hajrija. Majka Hajrija nijednog dana nije odustala, nije se predala, nego je svakog 11. odlazila u Tuzlu da pita za sinove.
“Nikad nije prošao nijedan mjesec, a da se nisam nadala da ću saznati nešto o njima. Zatim se vratim u svoju kuću, ležim nekoliko dana, šutim i opet se vratim obavezama”, pojasnila je Hajrija. Hajrija živi u naselju u kojem živi većinsko srpsko stanovništvo.
“U miru smo bili komšije i prihvatili su me i danas. Mada, uvijek imam neki strah. Pozdraviš ih zbog svoje sigurnosti”, poručila je Hajrija. Ostavljamo je na njenom kućnom pragu i sa njenom tugom. Od 11. jula će se Hajrija svakoga dana pješke upućivati prema Memorijalnom centru u Potočarima gdje će je čekati muž i sinovi, baš kao i te 1995. godine.
