I tada sam prekršio dva bračna zavjeta koja sam joj dao, i to najvažnija od svih: pod broj jedan sam se počeo ponašati kao njen doktor, pod broj dva – počeo sam joj lagati.
“Ne mogu skužiti, ne mogu se orijentirati. Moramo pričekati da odnesemo snimke tvom onkologu”, uvjeravao sam je.
“Ja sam stručnjak za pluća, ne za iščitavanje ovih snimaka”, petljao sam, iako mi je bilo više nego jasno. Rak se proširio posvuda. PET skenovi nisu tako teški za pročitati. Radioaktivne zrake koje putuju tijelom mjere koliko posla obavljaju različite vrste ćelija. A ćelije raka su vrlo aktivni radnici. Snimke su kao da gledate zemlju iz visine po noći. Kad raka nema, izgledaju kao površina mora, bonaca. Loše vijesti su kao centar Chicaga ili New Yorka.
Ruth je šutjela. Šutio sam i ja. Samo što sam ja znao. A ona nije. Ili je možda samo naslućivala. Moja žena, moja Ruth, umrla je osam mjeseci poslije.
Privid normale
Doktorima u Centru za liječenje raka Memorial Sloan Kettering, gdje sam ja bio doktor više od 10 godina i gdje je Ruth prvi put dijagnosticiran rak dojke tri godine ranije, nije trebalo dugo da interpretiraju snimke. Sjedili smo na našem kauču, svaki sa svojom slušalicom telefona u ruci. Onkolog je koristio sve one meni dobro poznate termine – metastaze, hitna radijacija, fokusiranje na kvalitetu života, ne izlječenje.
“Možemo učniti mnogo toga. Moguće je da dobijete još puno godina”, odgovarao je na pitanja koja mu nitko nije postavljao, da bi se onda vraćao na poantu: “Više vas ne možemo izliječiti. Cilj nam je usporiti rak i dati vam što kvalitetniji život.” Dakle, ubrzo ćete umrijeti.
Gledao sam je kako prolazi noktima kroz svoju plavu kosu. Baš taj dan išla je na frišku manikuru. Tamno crvenu. Izgledala mi je jednako zdrava kao i onog trenutka kad smo se prvi put upoznali u baltimorskoj Simfoniji, prije 17 godina. I jednako predivna. Ali dok sam gledao u ljubav svog života, jasno samo mogao vidjeti njenu budućnost.
Sve one ljude o kojima sam se brinuo kao doktor. Jedne potpuno iscijeđene, druge sasvim žute zbog otkazivanja jetre, treće napuhnute od tekućine koja im se nakuplja u ekstremitetima, četvrte delirične zbog otkazivanja bubrega, lijekova protiv bolova i metastaza na mozgu. Neki su bili stari kao Ruth, mnogi puno stariji. Ruth je imala 46. Sada sam opet imao tajnu koju sam morao skrivati. Gdje će završiti. Kako bi mogla izgledati. Koliko bi mogla patiti dok ja stojim bespomoćno pokraj nje.
Liječnik nam je još rekao da ne paničarimo, jer ionako ne može biti izliječena, ali da hitno mora na operaciju koja će spriječiti da joj ćelije raka destabiliziraju kičmu. Vidite, kičma je kao hrpa onih jeftinih plastičnih žetona za poker s malim izbočinama koji, tako složeni, mogu nositi ogromnu težinu. Ali ako ih rak nagrize na pravom mjestu, makar malo, Ruth bi mogla postati nepokretna ili izgubiti mogućnost upravljanja vlastitom probavom.
“Kao da mi neko šakom kopa po utrobi. Kao da mi mazga skače po kičmi”, tako je opisivala bolove nakon operacije. Koja je uspjela i podigla je natrag u privid normalnog života. Rak je još bio u njoj, ali je barem bio izbrisan s onog najkritičnijeg mjesta. Njen doktor onda joj je odredio terapiju hormonima, uobičajeni prvi korak za mnoge žene čiji je rak pogonjen estrogenom. Bio je optimist; na tim tabletama mogla bi živjeti dugo, godinama, ako upali.
Drugačiji osmijeh
Vratili smo se životu, malim stvarima. Plaža. Sumrak. Umočili bismo prste u vodu, nekad bismo ušli u okean do koljena. To je mantra mnogih ljudi koji su bolesni, i postala je i naša. Imala bi dobrih dana, imala bi loših dana, nije bilo važno sve dok je bilo ikakvih dana. Kad se oporavila od operacije i zračenja, vratila se na posao u banci. Svima, pa i najbližim prijateljima, i dalje je bila ona ista nasmiješena, duhovita, blesava i brižna žena, ali čak i s druge strane sobe ja sam vidio da se Ruthin osmijeh promijenio. Gornja usnica nije bila više tako visoko kao prije. Manje od milimetra, možda pola milimetra, i u toj neprimjetno spuštenoj usnici koja je glumila osmijeh vidio sam da je u dubokoj boli, da u sebi naslućuje dolazeću tamu, spoznaju da više nemamo nebrojenu količinu dana pred nama.
Početkom jeseni Ruthin doktor pozvao nas je da nam kaže da su tumorski markeri porasli drugi put zaredom – rak raste i liječenje ga ne zaustavlja. Tada je pala odluka – prestat će s hormonalnim pilulama i prijeći na puno opasniji, otrovniji način liječenja hemoterapijom. Druga linija napada. Iako je to značilo puno više nuspojava, nismo imali izbora. Tehniku joj je objasnio njen doktor: šake i šake tableta po nekoliko puta dnevno. Nuspojave će ovisiti o tome koliko će tableta Ruth fizički moći podnijeti. Tako smo došli do novog apstraktnog cilja – vidjeti koliko tableta može podnijeti a da sasvim ne propadne. To bi bila naša mala pobjeda na putu prema sigurnom porazu.
Glumatanje
Sljedećih mjesec dana Ruth je ušla u rutinu, kao da je gutanje punih šaka pilula i mazanje kreme za stopala, čime se sprečava kožna reakcija na hemoterapiju, nešto što svatko na svijetu najnormalnije radi. Nastavila je raditi, najvećim dijelom zato što je u tome uživala, ali i zato što je bila sigurna da bi u suprotnom odmah umrla. Nije to mislila kao hiperbolu.
S dolaskom jedanaestog mjeseca Ruth je počela kopniti. Druga napadna linija radila je nešto malo, možda, a možda nikako nije usporavala rak. Nikada neću znati. Ali je nastavila gutati te otrovne tablete, jer jednostavno nije bilo ničeg drugog šta je mogla raditi. Počeli smo manje živjeti, a više glumatati. Kad bi prijatelji vidjetli Ruth, vješto bi skrivali svoj šok. Čak bi joj i komplimentirali, da joj gubitak težine još više ističe ljepotu smeđih očiju.
Tad se pojavila nova komplikacija – nadimanje u trbuhu. Snimke napravljene kod specijalista ni ovaj put mi nije trebalo interpretirati – bio je to prikaz unutrašnjosti umiruće osobe, s rakom koji je obuhvatio kukove, smjestio se iza mjehura, pokraj bubrega i uz gušteraču. Veći dio jetre nije bio jetra, nego rak.
Povratak kući
Sva ta tekućina nakupljala joj se u trbušnoj šupljini jer jetra više nije mogla preraditi toksine iz krvi. Tada je počela uzimatioxycodone zbog bolova. I upravo tada, kada joj je trebalo sat ili dva samo da izađe iz kuće, umjesto uobičajenih 12 minuta, Ruth je odlučila da za Dan zahvalnosti moramo ići na odmor na Karibe. Pozvati sve prijatelje i familiju. Moj argument da će biti predaleko od svojih doktora lakonski je odbacila: “A što se to može pogoršati što već nije?” Mjesec kasnije, inače, otišli smo i u Pariz.
Dolje, na Karibima, brčkali smo se i odmarali. Jedan dan smo otišli na dosta tešku šetnju, koja je završila na osamljenoj plaži. Tu, tu ćeš razbacati moj pepeo jednog dana, odredila je. Jedrili smo, iako smo je dvojica morali podići na brod. Ronila je, iako smo je trojica morali spustiti u vodu. Kasnije tog dana predvodila je rođendansku pjesmu za našeg sina i razrezala tortu uz more.
Kad smo se vratili kući u New York, trbuh joj je oticao sve više i više. Razvila je neko morbidno zadovoljstvo odgovarajući na pitanja ljudi nosi li sina ili kćer da je, zapravo, riječ o raku.
“Doktor kaže da je neizlječiv”, ponekad bi dodala.
Kad bi se tekućine nakupilo previše, vadili bi je van. Pokušali su i s metodom koju sam ja predložio, umetanjem metar dugog silikonskog bypassa, još jedna operacija koja ju je mogla ubiti. Bilo je to odmah nakon Božića, i gotovo je umrla. Liječnici su dolazili u sobu, odgovarali na njena pitanja i onda se povlačili u hodnik kako bi debatirali o istini. Koju sam znao. Hemoterapija ne funkcionira, u doktorskom slengu Ruth je “pala”. Odlučili smo otići kući, na vrijeme za Novu godinu. Bypass nije pomagao. A onda su joj bjeloočnice poprimile žutu boju. Sjedili smo u kafiću kada sam to primijetio i, iako sam nastavio razgovarati s njom, poslao sam SMS kolegi s faksa: “scleral icterus”. Odgovorio je liječničkim žargonom: “U p… materinu”.
Nisam to mogao sktivati od nje. “Oči su ti žute”, izlanuo sam.
Zateklo ju je, uhvatila ju je panika.
“Zašto? Što se može napraviti oko toga”, pitala je.
Zatekla me tim pitanjem, ali i dala novi izlaz, da ne moram objašnjavati o tome kako joj jetra otkazuje. Ne znam, rekao sam, moramo ih pitati. Još jedna laž.
Ta žuta boja, prvo očiju, a onda i kože, je kao kad se na autu upali lampica za provjeru motora. Žuta boja sama po sebi je nebitna, ali znači da se unutra događaju grozne stvari. Da će joj ubrzo mozak biti preplavljen toksinima koje bi jetra svojedobno očistila bez problema. Bližio joj se kraj.
Razgovor sa sinom
Par dana kasnije morala je hitno kod doktora. Potpuno je dehidrirala, ali umjesto da je tekućina digne, postala je delirična. Doktor se nije micao od nje tih strašnih šest sati. Nekako sam je uspio odvesti kući. Sljedeće jutro odveo sam psa u šetnju i, osjećajući se kao preljubnik koji zove ljubavnicu, nazvao sam Ruthinog doktora.
“Ne mogu joj dati hemoterapriju, prebolesna je. Ne mogu. Ubilo bi je”, rekao je.
“Znam.”
“Okej, hvala bogu da shvaćaš.”
Otišli smo do njega sljedećeg dana. Bila je preslaba da se iz invalidskih kolica digne na stol za pregled. Doktor se dokotrljao do nje i rekao da je bolje da pričekaju sa hemoterapijom još koji dan. Moglo bi se reći da je i to bila laž, ali prije bih rekao da je to bila finta, naznaka mogućnosti koja nije moguća, da će se pojaviti nada, možda u vidu čudotvornog lijeka koji će pasti s neba ako se stvari poklope kako treba. Sjedio sam tamo, suurotnik u toj novoj laži.
Ovaj put, Ruth se nije dala prevariti.
“Kako ću umrijeti? Hoće li boljeti? Hoće li me se moj sin sjećati”, lagano propeta u kolicima, koliko je mogla, nizala je pitanja koja niko ne bi trebao morati pitati.
Te subote kuća nam je bila puna prijatelja. Ruth je provela dan na kauču, a navečer je našem sinu rekla da je doktori nisu uspjeli izliječiti i da će mama umrijeti. I da će on biti dobro. I da ću ja biti dobro. Rekla mu je kamo uvijek može otići kako bi bio s njom i kako će ona uvijek biti uz njega, uvijek i svugdje.
Fantomska bol
U nedjelju je utonula u san. U nedjelju navečer držao sam je u rukama i rekao sam joj da je u redu da ode. U ponedjeljak je umrla u mojim rukama. Njene zadnje riječi bile su: “Volim te.”
Nikakav duh nije se izdigao iz njenog tijela. Nikakav eterični fosforescentni entitet. Nakon što su je odnijeli, naslonio sam se na svoju stranu kreveta, uz napušteni prostor koji je ona bila zauzimala, uz prazninu koju je okupirala ona, moja žena, prije nekoliko sati i kroz mnoge godine. Pokrivač se spuštao prema podu, plahte su bile lagano zgužvane, kao da je upravo ustala iz kreveta, kao i svako jutro.
Prolazili su dani. Onda i mjeseci. Ne sjećam se većine toga.
Bilo je dana kad sam bio potpuno paraliziran. I onih kad sam osjećao neku bizarnu asocijalnu euforiju. Često sam razmišljao o tome što mi je rekla prijateljica koja je izgubila muža od melanoma: “Imam puno ljudi s kojima mogu raditi svašta, ali nemam nikoga s kime mogu ne raditi ništa.”
Ispada da Hollywood šalje potpuno pogrešnu sliku o gubitku i žalosti. Valovi i napadi tuge ne dolaze u predvidljivim intervalima i intenzitetima. Nisu godišnjice to što podsjeća na ono što ste izgubili, niti nečija tuđa sjećanja, niti odlazak u restoran koji ste voljeli. Pogodi vas u dućanu, dok prolazite pokraj salate i sjetite se kako je vaša žena radila Cezar salatu s krutonima premazanim bijelim lukom, jer je to jedina salata koju ste se dogovorili da ćete jesti. Ili kad naletite na reprizu neke serije koju ste zajedno gledali na neko blesavo zimsko popodne godinama ranije, popodne koje ste proveli zajedno. Nije to jecanje, kršenje ruku, plakanje od tuge. To je više kao bol fantomskog uda. Svrbi, probada, iako ga nema, a sve što želiš je da nikada ne ode.
